Ena* je pet godina radila u trgovačkom sektoru, za jednu privatnu firmu u Sarajevu. Kao prodavačica provela je dvije godine i zna šta znači “biti na nogama” cijeli radni dan. Na njenom radnom mjestu, stolice su bile zabranjene čak i u magacinima – u prostorijama u kojima se roba deklarisala i pripremala za izlaganje.

“Stolice nema niti jedne, čak ni na pauzi. Radnja u kojoj sam ja bila zaposlena je franšiza i trebala se urediti onako kako nalaže originalni koncet. Prema tom originalnom konceptu, trebale su postojati fotelje u radnjama, kako bi kupac koji dođe mogao sjesti i pričekati nekoga dok isprobava stvari u kabini. Kod nas se čak odstupilo od tog koncepta da radnice slučajno ne bi sjele”, priča Ena.

Postavlja se pitanje čime poslodavci opravdavaju oduzimanje stolice radnicima i radnicama. Ena smatra da postoji samo jedan razlog.

“Zašto? Šta ako, ne daj Bože, ti slučajno sjedneš, a uđe mušterija – na šta bi to ličilo? Kao da ga nisi dobro dočekao. To je njihov odgovor i jedini razlog jer ukazuje na nerad.”

Mersiha Beširović, predsjednica Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti BiH, također smatra da poslodavci ne žele obezbijediti stolice na ovakvim radnim pozicijama, prije svega, zbog imidža.

“Ni poslodavci nemaju neki argument zašto je potrebno da radnica stoji. U principu, ono čime oni to pravdaju jeste imidž prema kupcu, odnosno činjenica da bi ta radnica koja stoji iza kase trebala kupca koji dolazi s robom i čini uslugu poslodavcu jer mu pravi profit, dočekati na nogama. Ni to nije argument, jer najčešće te radnice stoje i između dolaska dva kupca. Dakle, one ni tada ne mogu sjesti, ne mogu se čak ni odmaknuti od te kase. Mislim da je to jedan psihološki fenomen koji nije direktno mobing, ali bi svakako imao odlike uznemiravanja i nasilja na radnom mjestu i psihičke torture koja je sve češća. U nekim prodavnicama se išlo čak tako daleko da se radnicama brojalo koliko puta idu u wc, jer su se odmicale od kase, koja, na ovaj način, tih osam sati, postaje njihova robija. One su faktički u zatvoru tih osam sati.”

“Ti nisi nizašta nakon tog radnog dana. Poslije tih nekoliko godina, moje noge su se potpuno izobličile i zaista ne pretjerujem. Tu su konstantna natečenost i proširene vene”, nastavlja Ena.

Pored onog što višesatno stajanje, bez mogućnosti odmora, učini tijelu, nezanemarivo je i to kako se ovakvi radni uslovi odražavaju na psihičko zdravlje uposlenika i uposlenica.

“Imala sam raznih momenata. Puno je lakše u radnjama u kojima ima više radnika, ali tamo gdje je sve spalo na jednu djevojku, kao što je to bio slučaj sa mnom, to je puno teže. Ti tu stojiš, to je mjesto gdje se stvarno ne možeš ni nasloniti. Još ako nema posla… Totalno te to psihički ubije, i čak sam na momente imala malaksalost i kao neko titranje i gušenje.”

Zbog zdravstvenih problema, Ena je potražila i liječničku pomoć.

“Išla sam kod ljekara i nisu uopće mogli naći uzrok mog stanja, ali sam ja sigurna da je to jednostavno zato što si svjestan toga da niti možeš sjesti, niti izaći na pauzu jer te nema ko zamijeniti, ne možeš ništa. Ti si tu, i moraš stajati dok ti ne dođe neko iz druge smjene da te zamijeni. To je katastrofa.”

Mersiha Beširović, također, smatra da ovakav tretman prema zaposlenima može ostaviti velike zdravstvene posljedice, posebno psihičke.

“Mislim da je tu puno ozbiljnija mentalna posljedica zbog same činjenice da vas neko tjera da stojite bez obzira na to da li imate ili nemate posla. U našim kontaktima sa tim radnicima mi smo vrlo često dobili odgovore da se i njima podrazumijeva da će ustati kada imaju puno robe za kasom, ali sama činjenica da vas neko stavlja u nepovoljan i nenormalan položaj, govori o tome da vas tretira loše, da ne misli o vašem dostojanstvu, a, u konačnici, ni o vašem zdravlju. Mislim da je psihička strana ove pojave puno teža, puno bolnija od zdravstvenih posljedica koje će definitivno uslijediti, bez obzira na to da li se radi o mlađoj ili starijoj osobi. Prosjek u trgovini je nekih 35-45 godina, ipak su to godine gdje se taj zdravstveni segment već osjeti.”

Iako se pitanje: zašto radnici (posebno radnice koje obavljaju posao na kasi) nemaju stolicu na radnom mjestu, može učiniti sasvim jednostavnim, iznenađujuće je koliko je teško bilo dobiti odgovore od trgovačkih centara u BiH. Nakon brojnih pokušaja da dođemo do izjava, i njihovih objašnjenja kako je riječ o ‘škakljivoj temi’, ili da ‘tu teme za priču uopće nema’, ipak smo od svih dobili kratke komentare.

Na pitanje na koji način odlučuju da li će radnici i radnice u Bingo trgovačkim centrima dobiti stolicu ili ne, Tatjana Paunoski, rukovoditeljica službe marketinga, dala nam je odgovor da su u njihovim centrima stolice sastavni dio opreme.

“Da li se stolice koriste ili ne zavisi od frekvencije korištenja same kase i vremena provedenog za kasom i sastavni je dio interne organizacije unutar poslovnice.”

Paunoski u svom odgovoru dodaje: “Svako radno mjesto nosi sa sobom određenu odgovornost i fizički napor. Trgovina je djelatnost koja zahtijeva kretanje i fizičku aktivnost. Kao i uvijek prevencija je najvažnija i mi u skladu sa tim kroz niz mjera nastojimo omogućiti našim zaposlenicima optimalne uslove za rad, što se u ovom konkretnom slučaju odnosi na nabavku i korištenje stolica za rad na kasi.”

Dakle, zaključak je bio da u Bingo trgovačkim poslovnicama stolice zaista postoje, ali da su radnici ti koji odlučuju da li će ih koristiti ili ne. Kako bismo provjerili tačnost ove informacije, otišli smo do najbližih poslovnica. U jednoj su stolice postojale, ali u drugoj poslovnici, svi zaposleni na kasirskoj poziciji su stajali, i nije bila vidljiva nijedna stolica. Na pitanje da li možemo pogledati gdje se nalaze te stolice koje bi radnici, eventualno, mogli koristiti, šefica poslovnice* je odgovorila kako su svi radnici donijeli odluku da ne žele koristiti stolice, te su one povučene u magacin. U magacinu ih više nema jer su, prema njenim riječima, smetale.

Iz Konzuma smo dobili odgovor da se odluka o nabavci stolica pretežno donosi na osnovu veličine radnje, kao i da se sukcesivno vrši nabavka novih stolica.

“S obzirom na to da internim pravilnikom nije definirano da stolice predstavljaju stalno sredstvo za rad, sukladno tome nije ni izvršena integralna nabavka za sve dućane ili određene formate. Najveći dio stolica koje trenutno imamo u opticaju nalazi se u velikim dućanima tj. maxi i super formatima. U malim dućanima do sada nije bila praksa da blagajnice imaju stolice, prvenstveno iz razloga što je manja ferkvencija kupaca, jedna je blagajna aktivna, djelatnici rade naizmjenično i udio radnog vremena provedenog na blagajni je mnogo manji i on predstavlja dio radnih zadataka. Također je bitno naglasiti da određen broj blagajnica u maxi i super dućanima ne želi da koristi stolicu iz opravdanih razloga: tipa ergonomskih, brzine rada, ali također i veće mogućnosti krađa, jer iz te pozicije nisu u mogućnosti da vide šta se nalazi u kolicima”, izjavila je Zvezdana Stojaković, PR menadžerica Konzuma.

Komentar Grupacije Amko Komerc bio je jednostavan – nemaju komentar na ovu temu.

Sindikat za trgovinu i uslužnu djelatnost svakodnevno prima poruke nezadovoljnih radnika, kako iz trgovačkog, tako i iz drugih sektora. Poruke stižu anonimno, često sa lažnih Facebook profila. Međutim, veliki problem, kako Beširović ističe, jesu strah radnika i briga za egzistencijalna pitanja. Sve drugo vrlo često neće ni biti doživljeno kao problem.

“Mi živimo u zemlji u kojoj vi nemate ni egzistencijalna prava, koja se radnicima stavljaju kao prioritetna. Veliki problem je taj što vam ni sama radnica neće staviti nepostojanje stolice kao problem. Mi kao sindikat, a vjerovatno i nevladine organizacije koje se bave tim pitanjem smo ti koji idemo tamo i tražimo probleme, umjesto da radnici dolaze nama sa tim problemom. Najčešće se oni čak i ne žale na to, jer, normalno, ne utječe direktno na njihovu egzistenciju. Ovi vam problemi dođu, na neki način, kao sporedni.”

Satisfakciju radnici i radnice u trgovinskom sektoru ne pronalaze ni u plaćama. Situacija je povoljnija u velikim trgovačkim centrima zbog bolje uređenosti sistema, dok su mala i srednja preduzeća prepuštena volji poslodavaca koji na razne načine iskorištavaju zaposlene.

“U velikikm trgovačkim lancima plaće se kreću otprilike od 570 do 750 KM. Od tih 750 KM dio, naravno, ulazi u topli obrok, tako da dođemo do same osnovne plaće, dakle 570 KM. Ono što je dobro za sektor trgovine je to da su tu plaće zaista redovne, dakle, nemate problem koji imate u ovim postprivatizacijskim firmama – da imate neuplaćen doprinos i nemate zdravstveno. Također, malo je rada na crno, ali se to sve odnosi na velike trgovačke centre.“

Situacija je, ipak, znatno drugačija u malim i srednjim preduzećima u kojima je zaposleno maksimalno 30 osoba.

“Tu imate neprijavljene radnike i situaciju da se radnici prisiljavaju da onog momenta kada dobiju ugovor potpišu bjanko mjenicu da su materijalno odgovorni za robu u radnji. Imate slučaj da radnica dobiva 380 KM, kolika je minimalna plaća, a od tih 380 KM, na kraju mora 100 KM vratiti svom gazdi jer on misli da ona toliko vrijedi”, zaključuje Beširović.

Prema posljednjoj analizi stanja na terenu, koju je Sindikat proveo tokom 2015. godine, dva najučestalija problema sa kojima se radnici susreću su mobing (za 27.5 posto radnika) i neplaćen prekovremeni rad (za 21.4 posto radnika). Dalje, radnici ističu neuplaćivanje doprinosa, zabranu korištenja dnevnog i sedmičnog odmora, nepotpisan ugovor o radu, kao i radno vrijeme iznad zakonskog maksimuma.

U skoro svim kategorijama kršenja prava iz radnog odnosa, veći broj žalbi su uložile žene. Najveća razlika je primjetna u kategoriji ‘mobing/maltretiranje’, gdje su žene prijavile kršenje u 29, a muškarci u 8 slučajeva. Najčešći oblik ovakve vrste maltretiranja su verbalni napadi i prijetnje, dok su fizičko maltretiranje i sekusalno napastovanje zabilježeni u manjem broju.

Analiza je pokalazala da mobing na radnom mjestu najčešće vrše neposredni nadređeni. Iza njih slijede ostale radne kolege, a zatim i vlasnici i direktori, kao i pravna služba. Zanimljivo je da je čak 65 posto anketiranih osoba odgovorilo da ne zna ko vrši mobing ili da ne želi dati odgovor na ovo pitanje.

Jedno od postavljenih pitanja odnosilo se i na zabilježene probleme u preduzeću, gdje je oko 98 posto radnika kao primarni problem izdvojilo upravo učestalo kršenje prava radnika. Ostali navedeni problemi odnose se na dugove preduzeća, loše poslovanje i gubitak profita.

“Evidentno je da najviše osoba navodi učestalo kršenje prava radnika kao najveći problem u preduzeću, što ukazuje na sve veću prisutnost nekorektnog ophođenja poslodavaca prema radnicima/ama. Razlozi ovome su brojni, uključujući nesavjesnost poslodavaca koji stavljaju ličnu dobit ispred prava radnika, lošu zaštitu i loše mehanizme zaštite radnika kroz zakonski okvir, provedbu zakona, slab uticaj udruženja radnika, te nemogućnost radnika da pristupe onima koji će ih zaštititi”, navodi se u analizi.

*Imena su izostavljena ili promijenjena zbog zaštite sagovornica.