Studentski centar Sveučilišta u Mostaru nedavno je proveo anketno ispitivanje među studentima Sveučilišta o budućim poslovnim planovima. Mladi su, u anonimnoj anketi na uzorku od 300 ispitanika, iz više od 30 općina u Bosni i Hercegovini, odgovarali na pitanja o željama za budući posao, što bi im bilo važno pri zapošljavanju te što bi napravili ako ne bi pronašli odgovarajući posao po završetku fakulteta.
Na pitanje gdje bi najviše voljeli raditi po završetku fakulteta, više od 2/3 ispitanika je odgovorilo u javnom sektoru, preciznije njih 72,80 %. Za privatni sektor odlučilo se samo 13,81 % studenata, dok se za samozapošljavanje kao način osiguravanja vlastite egzistencije odlučilo njih 13,39 %.
Iako je Zakonom o radu Federacije BiH propisano da djelatnici i u javnom i u privatnom sektoru imaju zajamčena ista prava, to u praksi nije slučaj.
Zbog čega mladi toliko žele ostvariti svoju karijeru u javnom sektoru, odnosno u državnim tvrtkama? Razloga je sigurno više te smo pokušali ponuditi odgovor na to pitanje.
Razgovarali smo s djelatnicima i jednog i drugog sektora, kao i s njihovim pretpostavljenima, a pokušali smo dobiti i konkretne odgovore od institucija nadležnih za ovu problematiku.
Privatnici – izrabljivači
Mladi, ali i stariji svakodnevno odlaze iz države, želeći sebi i svojim obiteljima osigurati život dostojan čovjeka. Odlaze ponajviše jer, kažu, ovdje budućnosti nema, i mogu birati “našeg privatnika” i privatnika u Njemačkoj za mnogo bolju plaću i znatno bolje uvjete rada.
Pogled.ba, u razgovoru s 27-godišnjom M.A. koja je završila studij na Filozofskom fakultetu, doznaje da već tri godine radi u jednom mostarskom motelu za minimalan iznos.
“Radim za 600 maraka, nisam prijavljena. Obvezne su druge i treće smjene, radim vrlo često i prekovremeno, čak i stvari koje nisu u opisu mog posla, no to gazda naravno ništa ne plaća. Nemam plaćeni topli obrok, za hranu se snalazim sama. Imam samo jedan slobodan dan u tjednu, i tjedan dana godišnjeg, izvan sezone, i to ako kolege mogu i žele pokriti moje smjene. Bilo koja djelatnica da ostane u drugom stanju, može nastaviti s radom pod uvjetom da je u dobrom zdravstvenom stanju. Kada više nije u mogućnosti raditi, gazda je šalje doma, bez ikakve naknade iako, ako on smatra da je dobra djelatnica, ista se može vratiti tri mjeseca poslije poroda. Pojam ‘bolovanje’ ne postoji kod nas. Možete imati temperaturu 39 stupnjeva, ali i dalje morate odrađivati svoje smjene. Ili to ili nemoj nikako dolaziti na posao. Gazda nam može dati otkaz i zbog najmanje sitnice, a njegovo ponašanje prema zaposlenicima ovisi o tomu na koju je nogu ustao”, objasnila je.
M.A. nije usamljen slučaj u našem društvu, kaže kako i njezine kolege, koje nemaju više od 30 godina, svi redom akademski obrazovani građani, nemaju druge alternative i rade poslove za koji su skoro uvijek prekvalificirani.
“Istina, vrlo često nam dolaze nove kolege jer uvijek netko daje otkaz zbog uvjeta na poslu”, dodaje ona.
U razgovoru s 26-godišnjim M.S. doznajemo kako je zaposlen u mostarskom trgovačkom poduzeću kao komercijalist, zanimanje koje je inače vrlo traženo u današnje vrijeme. Njegova početna plaća iznosi 850 maraka, prijavljen je na minimalac, odnosno iznos od 420 KM koji se uplaćuje na račun, a ostali dio mu vlasnik tvrtke isplaćuje “na ruke”.
“Završio sam Ekonomski fakultet na Univerzitetu ‘Džemal Bijedić’ prije dvije godine. Prijavio sam se na oglas poduzeća u kojem trenutačno radim i dobio posao. U početku sam bio veoma entuzijastičan jer sam očekivao da ću dokazivanjem brzo napredovati u struci. Međutim, vrlo brzo se pokazalo da sam bio u krivu”, navodi on.
M.S. kaže da je od samog početka prijavljen na minimalan iznos plaće, a samim time nije kreditno sposoban jer niti jedna banka ne može dati kredit za minimalan iznos plaće. Tako da je, primjerice, kreditiranje za rješenje stambenog pitanja davno otpisao.
“Osim toga, moje radno vrijeme nije fiksno. Radim stalno prekovremeno, bez naknade. U vrijeme kad dolazi roba, gazda zove i u osam sati navečer da dođem pomoći pri istovaru. Imam službeni telefon i auto, a vremenom sam shvatio da imam takve ‘privilegije’ iz samo jednog razloga: moram biti dostupan 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. Terenski rad je obvezan, tako da putujem diljem BiH, što znači da sam vrlo često odsutan od kuće i po deset dana mjesečno. Stalno pomjeraju granice u ostvarenju poslovnih planova. Primjerice ako je poslovni plan za svibanj bio 10.000 maraka i kada ga ispunim, granica se uvijek pomjera na, recimo 12.000 KM. Što znači još više terena, još više prekovremenih. Bez naknade. Gazdama je krilatica ‘Samo nebo je granica’”, dodao je.
Također navodi da većina privatnika u Mostaru i Hercegovini, bez obzira koliki prihod da tvrtka ostvari, nikad neće “dodati” primjerice 100 maraka na plaću.
“I moje kolege iz drugih tvrtki imaju isti problem. Ponekad imam osjećaj da jednostavno žele da se što jadnije osjećamo”, kazao je Mario.
Telefonski smo kontaktirali i jednog privatnika iz Mostara koji nam je kazao kako njegova tvrtka zapošljava osmero djelatnika te da su svi prijavljeni i imaju zdravstveno i socijalno osiguranje. Na našu primjedbu kako su ipak prijavljeni na minimalac te da zbog toga nisu kreditno sposobni, a i mirovine neće imati veliki iznos, samo je kratko prokomentirao kako ‘ova država nije zaslužila od njega više’, ma što god to značilo.
Naravno, primjeri koje smo naveli ne znače da su svi privatnici u BiH isti, postoje i pozitivni primjeri veoma realnih vlasnika privatnih tvrtki koje svoje djelatnike adekvatno plaćaju i nagrađuju, no oni su svakako manjina u bh. društvu.
Javni sektor: Redovite plaće, puni porodiljini dopust, godišnji odmori, blagdani…
Iako nam je bio teško pronaći nekoga tko je spreman otvoreno govoriti o zaposlenju u javnom sektoru, dušu nam je otvorio zaposlenik jednog mostarskog javnog poduzeća, 34-godišnji R. M. koji je, nakon što je završio Pravni fakultet, kako on kaže, imao sreću dobiti zaposlenje bez puno muke prije deset godina.
“Kako bih vam rekao”, počinje svoju priču on, “nakon završenog fakulteta otac je pogurao neke svoje veze te sam faktički iz školskih klupa prešao u pravni odjel poduzeća u kojem radim. Zadovoljan sam uvjetima rada. Plaća se obračunava prema koeficijentu sukladno stručnoj spremi, tako da ona bez toplog obroka iznosi oko 1500 KM. Topli obrok je 16 KM po radnom danu. Radim pet dana u tjednu, prekovremeni sati, kojih nema previše, uredno se obračunavaju i plaćeni su. Imam 24 dana godišnjeg odmora, plus ne radim za državne i vjerske blagdane. Uvjeti rada su idealni, nema pressinga…”
Dodaje kako je zajedno sa suprugom digao kredit za dvosobni stan koji uredno otplaćuje sljedećih sedam godina.
Napominje da u slučaju da je bolestan ili da su bolesna njegova djeca, ima pravo na plaćeno bolovanje.
Pitali smo ga je li upoznat da u privatnom sektoru djelatnici nemaju tu sreću da su zaštićeni kao on i da su zbog nepoštivanja prava radnika ozbiljno obespravljeni, kazao je:
„Čujte, ne mogu ja voditi tuđe brige, tako je kako je… nije do mene.“
Razgovarali smo s profesoricom engleskog jezika E. D. koja radi u prosvjeti.
„Iako plaće i nisu neke, zadovoljna sam svojim poslom. Volim rad s djecom, radno vrijeme mi odgovara, a uz to imam i puno slobodnih dana tijekom godine kada su učenici na raspustu. To vrijeme koristim da radim kao turistički vodič, jer znate svaka marka je danas bitna. U slučaju kad sam bolesna, bolovanje je obvezno, a uvijek se nađe zamjena za odsutno nastavno osoblje. Usto, imam dvoje djece i iskoristila sam pravo trudničkog dopusta koje je u oba slučaja iznosilo 12 mjeseci“, kazala je ona.
U razgovoru s ravnateljem jedne javne ustanove doznajemo sljedeće: “Najbitnije mi je da sav posao koji imaju naši djelatnici, bude urađen na vrijeme. Cijenim predanost poslu kod mojih zaposlenika. Iako smo javna ustanova, svatko mora obavljati svoje radne zadatke, poštivati radno vrijeme i ostale točke kolektivnog ugovora. Uglavnom, ne žalim se, a i moji zaposlenici su zadovoljni uvjetima rada.“
Zakon o radu za sve isti
Odgovore na pitanje zbog čega se u tolikoj mjeri razlikuju uvjeti rada, kako i zašto se ne poštuju prava djelatnika u privatnom sektoru, potražili smo od nadležnih u Ministarstvu rada, zdravstva i socijalne skrbi u Vladi HNŽ-a.
Razgovarali smo s Antoniom Vujicom, pomoćnikom ministra za zdravstvo, rad i socijalnu skrb u Vladi Hercegovačko-neretvanske županije, koji nam je kazao:
“Zakon o radu jednak je sa sve djelatnike, kako u javnom, tako i u privatnom sektoru. S tim da su službenici u javnom sektoru podložni i Zakonu o državnoj službi koji se naravno ne odnosi na privatni sektor.“
Na pitanje je li upoznat koliko se u privatnom sektoru krše prava radnika i što inspekcija pri ovom ministarstvu čini, kazao je da je tema zaista komplicirana i da je treba obraditi naširoko.
„Moram napomenuti da u HNŽ imamo najmanji broj inspektora u odnosu na sve ostale županije u BiH. Djelujemo tako što izlazimo na teren nakon što zaprimimo prijavu o nepravilnostima. No, vjerujte, mali broj zaposlenika prijavljuje vlasnike zbog narušavanja prava radnika. Vjerujemo da je razlog tome što smatraju kako bi u slučaju da prijave gazdu snosili posljedice, odnosno naprasno bi postali ‘tehnološki višak’. Nažalost, mnogi se boje uputiti prijavu jer se plaše da će izgubiti posao koji im je najčešće jedini izvor prihoda kako bi prehranili obitelj“, dodao je on.
Na naše pitanje što inspektori najčešće pronalaze od nepravilnosti tijekom obavljanja posla, navodi: „Uglavnom smo usredotočeni na rad na crno, dakle na prijavu radnika. Naime, kad dobijemo informaciju da djelatnici nisu prijavljeni, inspektori izlaze na teren i pokreću postupak prijave djelatnika. Najčešće vlasnici tvrtki, nakon naše intervencije, odmah prijavljuju radnike, a u slučaju da se ogluše o zakon, slijedi kazna.“
A što se tiče prakse u kojoj privatnici prijavljuju djelatnike ne minimalan iznos plaće, kaže:
„Tu ne možemo učiniti ništa, jer je sve dogovor između poslodavca i djelatnika. Na kraju krajeva, to je posao za poreznu upravu, ne za nas“.
Kontaktirali smo i federalnu Poreznu upravu u kojoj su nam, vezano uz praksu u kojoj privatnici uplaćuju minimalac na račun, a ostatak plaće na ruke, kratko kazali:
„Država bi trebala donijeti zakon kojim bi se povećao minimalni iznos plaće, te uvesti porez na topli obrok, naknade prijevoza i ostale naknade. To vidimo kao trajno i pravedno rješenje.“
Uzimajući u obzir sve navedeno, ne čudi činjenica da mladi nakon završetka školovanja pokušavaju na sve moguće načine domoći se zaposlenja u javnom sektoru. Fiksne i redovite plaće, bolovanja i trudnički dopusti, pet dana rada u tjednu i plaćeni godišnji odmori zasigurno predstavljaju razlog da mladi ljudi izbjegavaju rad kod većine privatnika kod kojih su uvjeti rada najblaže rečeno nehumani.
S obzirom na to da je broj radnih mjesta u javnom sektoru poprilično popunjen, odnosno ograničen, prirodno je da ne mogu svi naći posao u državnim, odnosno javnim poduzećima. Zbog svega navedenog, veliki broj mladih ljudi sve više odlazi u inozemstvo, jer nemaju druge alternative, no to je posebna tema o kojoj posljednjih godina pišu brojni mediji u BiH i regiji.
Ogromna razlika u privatnom i javnom sektoru posljedica je tranzicije koju Bosna i Hercegovina već godinama (ne)uspješno pokušava provesti. Koliko u tome uspijeva, procijenite sami.
Stanje u sektoru rada u Bosni i Hercegovini ne daje puno prostora za optimizam, no situacija nije ništa drukčija u susjednim zemljama. Za kraj pogledajte video koji su snimili naši istočni susjedi, a odnosi se na uvjete rada u javnom i privatnom sektoru.
Tekst u potpunosti preuzet s portala pogled.ba
