Izmjene i dopune Zakona o zabrani diskriminacije koje je nedavno usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine važan su korak ka usklađivanju bh. zakonodavstva o zabrani diskriminacije s međunarodnim standardima i zakonodavstvom Evropske unije, ali će istovremeno žrtvama diskriminacije u praksi ponuditi bolju zaštitu, prije svega zahvaljujući unaprijeđenim i proširenim definicijama osnova diskriminacije, te poboljšanim pristupom sudskoj zaštiti, odnosno produženim vremenskim rokovima za podnošenje tužbe nakon pretrpljene diskriminacije i proširenjem ovlasti na sudove na čijem području tužilac živi ili gdje se slučaj diskriminacije dogodio.

Saliha Đuderija, pomoćnica ministra za ljudska prava i izbjeglice, naglasila je za naš portal da je naša zemlja na izmjene i dopune Zakona o zabrani diskriminacije bila obavezana nastojanjem da postane članicom Evropske unije, budući da je članstvo uslovljeno usvajanjem antidiskriminacijskog zakonodavstva i stepenom njegove usklađenosti s pravnom stečevinom EU.

U posljednjem izvještaju o napretku za Bosnu i Hercegovinu iz 2015. godine jasno je istaknuta i obaveza primjene antidiskriminacijskog zakonodavstva u praksi, tako da su u ovom procesu posebnu važnost imale direktive Vijeća Evropske unije koje BiH kao članicu Vijeća Evrope obavezuju na poštivanje načela nediskriminacije i stalni proces unapređenja postupaka za borbu protiv diskriminacije.

Polazište za izmjene važećeg Zakona o zabrani diskriminacije tako su bile Direktiva koja garantuje ravnopravan tretman bez obzira na rasno i etničko porijeklo, Direktiva koja zabranjuje diskriminaciju pri zapošljavanju na osnovu vjere, uvjerenja, invaliditeta, starosne dobi ili seksualne orijentacije, te Direktiva o implementaciji načela jednakih mogućnosti i jednakog tretmana muškaraca i žena u području zapošljavanja.

“Stoga je izmjenama i dopunama Zakona poboljšana definicija diskriminacije kojom je bilo važno obuhvatiti i nabrojati ostale osnove iz navedenih direktiva. Dopunjena je i definicija viktimizacije i postojeće zakonske odredbe na način da se i poticanje na diskriminaciju smatra oblikom diskriminacije, a direktnije je naglašena obaveza Institucije ombudsmana u smislu promocije ovog Zakona i informisanja javnosti od strane Institucije ombudsmana za ljudska prava BiH”, objasnila je Đuderija.

Aida Malkić iz Centra za društvena istraživanja Analitika potvrdila je da je pohvalno to što sam tekst izmjena i dopuna Zakona o zabrani diskriminacije predviđa značajne novine koje zakon dodatno usklađuju sa relevantnim direktivama Evropske unije u ovoj oblasti.

“To se naročito odnosi na čitav niz odredbi kojima se jača pozicija žrtve diskriminacije u kontekstu efektivnog korištenja mehanizama zaštite, naročito sudskog postupka za zaštitu od diskriminacije. Proširena je lista osnova diskriminacije tako da oni sada eksplicitno uključuju i dob, invaliditet i seksualnu orijentaciju, što je svakako dobrodošao korak, ne samo zbog EU direktiva, već i zbog činjenice da, na primjer, osobe sa invaliditetom i pripadnici LGBT populacije, prema dostupnim podacima, često jesu žrtve diskriminacije u BiH. Osim toga, definisani su i teži oblici diskriminacije, tako da se u ovom rješenju uvode novi instituti, odnosno diskriminacija počinjena po više osnova – višestruka diskriminacija, diskriminacija počinjena više puta – ponovljena diskriminacija i diskriminacija koja postoji duže vrijeme – produžena diskriminacija, što nije bio slučaj u ranijem Zakonu o zabrani diskriminacije”, pojasnila je Malkić za naš portal, dodajući da je izmjenama i dopunama predviđeno još nekoliko važnih rješenja koja osiguravaju efikasniju zaštitu, poput osiguravanja efikasnih internih procedura zaštite od diskriminacije kada su u pitanju javne institucije i ostale pravne osobe.

Jasminka Džumhur, ombudsmanka za ljudska prava u BiH, naglašava da novi Zakon konačno na pravi način reguliše zaštitu lezbejki, gejeva, biseksualnih, trans* i interspolnih osoba od diskriminacije, a po tome je i jedinstven u jugoistočnoj Evropi.

“Navođenjem spolnih karakteristika među zabranjene osnove diskriminacije Bosna i Hercegovina je postala prva država u jugoistočnoj Evropi koja kroz sveobuhvatni Zakon o zabrani diskriminacije predviđa i zaštitu interspolnih osoba od diskriminacije u svim oblastima života”, pojasnila nam je Džumhur.

Osim navedenog, važno je istaknuti i definisanje viktimizacije kao posebnog oblika diskriminacije, jer je time data dodatna mogućnost zaštite žrtvama viktimizacije i naglašena osuda i suštinska neprihvatljivost takvog ponašanja, s obzirom da je strah od negativnih posljedica prijavljivanja diskriminacije jedna od najvećih prepreka u ostvarivanju efektivne zaštite.

Vladana Vasić iz Sarajevskog otvorenog centra, organizacije koja je učestvovala u procesu izrade izmjena i dopuna Zakona te će u narednom procesu pratiti njegovu primjenu, slaže se da uvedene izmjene predstavljaju neizmjerno važan korak ka unapređenju bh. zakonodavstva i naglašava da će proširen krug zabranjenih osnova diskriminacije koji sada uključuje veći broj građana i građanki BiH, te jasnije definisanje pojedinih oblika diskriminacije poput seksualnog uznemiravanja i uznemiravanja, omogućiti žrtvama lakše prepoznavanje ovakvih ponašanja i dati prostor za reagovanje, ali da je dopunjeni tekst Zakona koristan i za pravosuđe.

“Ove izmjene i dopune osim što su značajne za proces EU integracija i unapređenje stanja ranjivih grupa, također imaju za cilj olakšanje primjene Zakona o zabrani diskriminacije BiH pravosudnim institucijama u BiH koje od njegovog usvajanja imaju poteškoća s procesuiranjem slučajeva diskriminacije”, pojašnjava Vasić.

Jedna od najvažnijih izmjena Zakona o zabrani diskriminacije su rokovi za ostvarivanje zaštite diskriminacije, koji su ranije – subjektivni rok od tri mjeseca i objektivni rok od jedne godine – bili suviše kratki i kao takvi nisu omogućavali adekvatnu zaštitu žrtava diskriminacije. Izmjenama i dopunama uređeno je da rok za podnošenje tužbe sada iznosi tri godine od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najdalje pet godina od dana učinjenja povrede.

“Ovakvo rješenje je u najboljem interesu žrtava diskriminacije i omogućava bolju komplementarnost antidiskriminacijskih postupaka. Dodatno, rok se, u slučajevima kontinuirane diskriminacije, računa od dana posljednje učinjene radnje, dok se, u slučajevima sistemske diskriminacije, rokovi ne računaju”, ističe Malkić.

Sam teret dokazivanja prebačen je na tuženog, te tako tužena strana treba dokazati nepostojanje diskriminacije, što olakšava postupak osobama koje podnose tužbe zbog pretrpljene diskriminacije, a  novost koju donose izmjene i dopune Zakona o zabrani diskriminacije je i to što, pored suda opšte mjesne nadležnosti, sada nadležnost za sporove ima i sud na čijem području tužilac ima prebivalište ili boravište, te sud gdje se dogodila šteta ili je počinjena radnja diskriminacije. U kontekstu zaštite žrtava diskriminacije i olakšavanja pristupa pravdi, ova odredba eliminiše potencijalne tehničke i finansijske prepreke pristupa sudu, što je posebno značajno za osobe koje pripadaju socijalno ugroženim i marginalizovanim grupama.

Izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije omogućeno je i podnošenje kolektivne tužbe od strane udruženja i drugih organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava ili prava određene grupe, čime je eliminisan neodređeni i arbitrarni kriterij opravdanog interesa koji u ovom kontekstu potencijalno ograničava i domet kolektivne tužbe, a tu je i situaciono testiranje, odnosno mogućnost da svjedok u postupcima za zaštitu od diskriminacije bude i osoba koja se svjesno izložila diskriminaciji kako bi provjerila primjenu pravila o zabrani diskriminacije.

Dozvoljavanjem situacionog testiranja kao metode dokazivanja vjerovatnosti diskriminacije, kao i omogućavanjem dobrovoljnim ispitivačima diskriminacije da podnesu tužbu za zaštitu od diskriminacije, eliminisane su dvojbe o dozvoljenosti upotrebe ove tehnike koja može biti vrlo korisna u sudskoj praksi, smatra Malkić.

“S obzirom da je diskriminatorno ponašanje ponekad jako teško razotkriti i dokazati – imajući u vidu metamorfnu prirodu diskriminacije – uvođenje odredbe o situacionom testiranju predstavlja pozitivan pomak i može biti efikasno sredstvo za dokazivanje diskriminacije u sudskoj praksi. Primjenom situacionog testiranja može se utvrditi diskriminacija u stvarnoj životnoj situaciji, odnosno ukazati na praksu pri kojoj je osoba koja posjeduje određenu karakteristiku nepovoljnije tretirana u odnosu na drugu osobu koja ne posjeduje tu karakteristiku.”

Jedini ozbiljan nedostatak aktuelnog rješenja Zakona je, zaključuje Malkić, da ne predviđa oslobađanje ili smanjivanje troškova postupka za žrtve diskriminacije, te da ne predviđa detaljniju regulaciju specifičnosti mobinga.

“A prema dostupnim podacima, mobing je najčešći oblik diskriminacije u BiH. Svakako se nadamo da će se i ta važna pitanja riješiti u narednom periodu.”