Mnogi ljudi maštaju o stalnom poslu u državnoj administraciji, obrazovnim institucijama, zdravstvu misleći da će na taj način riješiti svoje egsistencijalne probleme i konačno odahnuti. Međutim sva do sada rađena istraživanja kažu da je upravo u ovim institucijama najzastupljenije zlostavljanje, mobbing i diskriminacija

Anica Ramić, predsjednica Udruženja građana “Stop mobbing” iz Trebinja za Buku govori o učestalosti mobbinga u BiH, kako ga prepoznati, štite li nas zakoni i zašto o mobingu ćute I žrtve I njihove kolege.

Kako prepoznati mobing? 

Klasična definicija mobbinga jeste da predstavlja oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili grupa njih sistematski psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njenog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, pa sve do eliminacije s radnog mjesta. U posljednje vrijeme često se priča o tom problemu, ali naše društvo još uvijek nije razvilo svijest, a ni mehanizme za sprečavanje mobbing. Sve se svodi na to koliko je pojedinac spreman da se sam suprotstavi tom suptilnom teroru, koji se obično dešava u četiri oka ili u masi koja gleda svoja posla ili se smije. Ne zna se šta je gore, biti sam ili u masi sa nasilnikom. To je začaran krug ucjena i poniženja. Mobbing se može veoma lako prepoznati. Moberi maltretiraju na nekoliko načina. Mogu napadati vaš socijalni ugled, širiti tračeve, ismijavati i ponižavati pred drugima. Mogu  uskraćivati kontakte, isključivati iz razgovora, vikati i davati ponižavajuće gest-mimike. Žrtve su stalno pod stresom, daju im se besmisleni, ponižavajući zadaci i primorani su na rad koji im šteti zdravlju, a mogući su i fizički napadi, te seksualno zlostavljanje.

Šta se dešava uslijed dugotrajne izloženosti mobingu?

Dugotrajna izloženost ovakvom stanju kod žrtava mobbinga izaziva gomilu fizičkih i psihičkih problema. Osoba razvija pojačanu osjetljivost, gubitak samopouzdanja i apetita, te osjeća stalni umor, a javlja se i nesanica. Žrtve mobbinga odlaze na posao sa ”grčem u želucu” i nervozom.  Sve to prati bezvoljnost, povećan osjećaj straha i smanjenje produktivnosti u izvršavanju zadataka i obaveza. Kroz nekoliko godina sve ove smetnje prelaze u hronične bolesti koje dovode do trajnog invaliditeta i napuštanja radnog mjesta, pa čak i samoubistva, ako se na vrijeme ne pruži adekvatna pomoć.  Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) se javlja u oko osam posto slučajeva mobbinga, a manifestira se u formi nametljivog sjećanja na događaje.

Sve nedaće koje nastupaju zbog mobbinga vode i ka financijskim problemima, jer žrtva u uslovima smanjenih prihoda ima povećane izdatke zbog bolovanja, odlazaka liječnicima, terapijama. Zbog svega toga, najčešće, dugotrajni mobbing predstavlja kraj žrtvine karijere, zdravlja, često i braka, a ponekad i  samog života!

Kako se cjelokupna procedura, kada je prijavljivanje mobinga u pitanju, odvija?

Kad osoba postane svjesna da je postala žrtva mobbinga, ne smije se predate, ne smije donositi nagle odluke i nipošto ne smije napustiti radno mjesto- jer time čini uslugu moberu! Doduše, u ovim uslovima krize i bijede, žrtve pokušavaju ostati na radnom mjestu po cijenu zdravlja, ali i zbog toga što vole svoj posao koji im na neki način daje identitet, kompetencije i  pruža mogućnost obavljanja zadataka koje vole.

Jedan od koraka u slučaju da se vršenje mobinga nad radnikom nastavi, jeste da radnik prikupi određene akte ili druge pisane tragove u vidu korespodencije, koji bi mogli da posluže kao materijalni dokaz, u slučaju eventualnog pokretanja sudskog postupka. Svakako da bi pokretanju sudskog postupka, trebao da prethodi jedan od vansudskih postupaka zaštite od radnopravne diskriminacije, podnošenje zahtjeva za zaštitu prava poslodavcu i podnošenje predstavke inspekciji rada.

Prema Zakonu o zabrani diskriminacije u Bosni i Hercegovini, Ombudsmen za ljudska prava BiH određen je kao centralna institucija za zaštitu od diskriminacije. Donošenje preporuke Ombudsmena po prethodno podnesenoj pojedinačnoj ili grupnoj žalbi žrtve ili žrtava diskriminacije, u njihovu korist, takođe može da pozitivno utiče na suzbijanje svih oblika diskriminacije. Pored toga, i preporuka Ombudsmena može da posluži kao dokazni materijal na sudu. U Zakonu o radu RS-a teret dokazivanja da nije bilo mobbinga je na poslodavcu. On ne smije poduzeti nikakve mjere prema radniku koji se žalio na diskriminaciju, nasilje, seksualno uznemiravanje i mobbing. Postupak pred sudom može pokrenuti radnik koji je zlostavljan, sindikat, organizacija građana koja se bavi zaštitom ljudskih prava, ali i poslodavac.

A nevladine organizacije?

Same nevladine organizacije ne mogu preuzeti na sebe kompletnu borbu protiv mobbinga. One mogu raditi na informisanju građana, o suštini i problemima mobbinga, dati ostale informacije i osnovnu psiho-socijalnu podršku u formi individualnih savjetovanja, ali, jedino uz pomoć države NVO mogu provoditi opsežnu kampanju koja bi upućivala na ovaj problem. Recimo, u Hrvatskoj se pitanjem mobbinga bave i sindikati s obzirom da ova pojava predstavlja kršenje osnovnih prava vezanih za rad. Kod nas se po tom pitanju, za sada ne radi baš ništa! Trebalo bi da se ovim problemom bave prvenstveno naša ministarstva, inspekcije i pravosuđa. Naši sindikati bi isto tako na lisu svojih prioriteta trebali da uvrste i borbu protiv mobbinga.

Ni pravnici, ni radnici još ne znaju kako će se suci postaviti prema mobbingu. I za najjednostavniji spor, u kojem radnik traži isplatu plata, treba četiri godine. Zlostavljanim ljudima je duga i jedna godina, jer takvi ljude trpe zdravstveno i financijski, posebno ako su zaposleni na istom radnom mjestu. Zbog toga je sudski spor izvor novog stresa za njih, pa većina upravo iz tog razloga odustaje od traženja pravne zaštite. S druge strane, strah od reakcije šefa i gubitka radnog mjesta, zbog čega žrtve mobbinga najčešće ne preduzimaju ništa, je podsticaj moberima da budu još gori.

Kakvu zaštitu Zakon pruža osobi koja zlostavljanje prijavi?

Zabrana diskriminacije normirana je entitetskim zakonima o radu, Zakonom o zabrani diskriminacije, Zakonom o radu u institucijama Bosne i Hercegovine i drugim posebnim zakonima. Međutim, pomenuta zakonska rješenja imaju niz nedostataka, jer sadašnja zakonska rješenja pojma i suštine diskriminacije ne pružaju zaštitu u smislu potpunijeg određenja mjera za sprečavanje diskriminacije i unapređenje odnosa na radu, niti određuju postupak zaštite zaposlenih koji su izloženi diskriminaciji na radu.

Zakonom je određena dužnost poslodavca da preduzme pravovremene i efikasne mjere, sa ciljem sprečavanja diskriminacije, uznemiravanja, mobinga, te da ne smije preduzimati mjere prema radniku koji se žalio na neke od oblika diskriminacije. To je jedina norma koja se odnosi na preventivnu zaštitu od mobinga i diskriminacije. Značajno je istaći i odredbu o teretu dokazivanja, kojom je određeno da je, u slučaju spora, na poslodavcu teret dokazivanja da nije bilo diskriminacje ukoliko lice koje traži zaposlenje, odnosno lice koje je zaposleno iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio suprotno zakonu.

Pravna savjetnica Stop mobbing, doc dr Aleksandre Vuković koja je napisala dvije knjige  „Antidiskriminacijsko radno zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini“ i “Mobing” iznijela je svoj prijedlog kako zaštititi radnike od mobinga, citiram: ” Jedan od načina zaštite bio bi određivanje zlostavljanja na radu kao posebnog krivičnog djela. Na taj način bi se BiH, FBiH i RS pridružile Francuskoj, Sloveniji i Hrvatskoj, koje su zlostavljanje na radu normirale kao posebno krivično djelo, kojim se inkriminiše ponašanje na radu ili u vezi sa radom kojim se drugi vrijeđa, ponižava, zlostavlja i na drugi način uznemirava, čime se narušava njegovo zdravlje. S tim u vezi, željela bih da napomenem da su u Republici  Francuskoj kazne za psihičko i moralno maltretiranje na radnom mjestu izuzetno oštre, jer se učinilac navedenog krivičnog djela kažnjava kaznom zatvora do dvije godine i novčanom kaznom u visini od 30 000 eura.  Stoga, podrška prijedlogu normiranja posebnog krivičnog djela zlostavljanja na radu, na način kao što je to urađeno u navedenim zemljama, bila bi prilika za konačno uvrštavanje krivičnog djela zabrane zlostavljanja na radu i u pozitivnom pravu Bosne i Hercegovine, kojim bi se predvidjele visoke novčane kazne za izvršioce tog krivičnog djela“.

Da li imate podatke koliko je slučajeva mobinga dospjelo pred bh. sudove i koje su najčešće propisivane kazne?

I pored činjenice da bh antidiskriminacijsko radno zakonodavstvo već duže vrijeme ne predstavlja novinu u pozitivnom pravu, neosporno je da u BiH sudski procesi u vezi sa oblicima diskriminacije i mobingom nisu česti. Malo ljudi se odlučuje da prijavi mobing najvjerovatnije iz razloga što se mobing relativno teško  dokazuje, i što radnici koji podnesu tužbeni zahtjev protiv poslodavca zbog mobinga imaju strah od daljeg uznemiravanja na radnom mjestu ili pak otkaza, bez obzira na zakonsku odredbu kojom je određeno da poslodavac ne smije preduzimati nikakve mjere prema radniku, zbog činjenice da se žalio na nasilje, diskriminaciju, uznemiravanje, seksualno uznemiravanje i mobing. Takođe, nisu zanemarljivi ni sudski troškovi, u slučaju eventualnog gubitka sudskog spora, što za radnika, kao slabiju stranu radnopravnog odnosa, predstavlja značajno opterećenje.

Sudovi u BiH suočavaju se sa problemima zaposlenih lica na random mjestu, vezanim za njihovo lično i psihološko uznemiravanje, a dosadašnja sudska praksa je veoma skromna, sa malim brojem presuda u kojima je dokazan mobing, što u svakom slučaju obeshrabruje zaposlene da podnose tužbene zahtjeve zbog mobinga, kao i da ulaze u skupe i dugotrajne sporove, najčešće sa neizvjesnim ishodom.

 Iako nema mnogo sudski riješenih slučajeva, na osnovu Zakona o zabrani diskriminacije, usvojenog 2009. godine, kao pozitivan primjer je donešena presuda kod Osnovnog suda u Prijedoru /prva sudska odluku u BiH za mobing i viktimizaciju/. Naime, radi se o prvoj odluci donesenoj po zahtjevu Institucije Ombudsmena BiH, po kojoj je okrivljeni šef Teritorijalne vatrogasne jedinice u Prijedoru proglašen odgovornim i novčano kažnjen zbog uznemiravanja vatrogasca-vozača na radnom mjestu “ponavljanjem radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu, a čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog.  Ova presuda ohrabrujući je korak i predstavlja tek početak u rješavanju sličnih slučajeva.

Prema Vašim iskustvima, koji profil poslodavaca najčešće sprovodi mobing?

Psiholozi tvrde da su zlostavljači mobberi osobe s poremećajem ličnosti. To su manje sposobne, ali moćne osobe bez kapaciteta za ljubav, radost, igru, kreativnost, davanje i djeljenje. Njima se lako pridružuju slabi u strahu da ne postanu žrtve. Mobingom prikrivaju nemoć u nekoj drugoj sferi svoga života, najčešće privatnog, u braku ili porodici, formirajući oko sebe grupu u kojoj dokazuju svoju moć i važnost na račun žrtve. Stručnjaci kažu da i u ovom slučaju kada govorimo o zlostavljaču važi ona tvrdnja da IZA SVAKE PREPOTENCIJE STOJI IMPOTENCIJA.

Menadžeri u tranzicionom periodu imaju jednu novo stečenu osobinu a to je da svojim ponašanjem najčešće emituju poruku da im niko ne može ništa. Upravo takvo njihovo ponašanje dovodi do toga da radno mjesto predstavlja scenu za kršenje ljudskih prava. Tipovi šefova koji dovode do mobinga su:  NESPOSOBNi ,neće ostvariti ciljeve, ali će brinuti o ljudima,; NEETIČKI, ostvariće ciljeve, ali neće brinuti o ljudima i NESPOSOBNI I NEETIČKI, neće ostvariti ciljeve, ali neće ni brinuti o ljudima.

Želim samo da napomenemo da je  mobing oblik kršenja međunarodno garantovanih ljudskih prava. Pripada pravu druge generacije i na žalost iako su još 2001.godine u Evropskom parlamentu donijete rezolucije za zaštitu radnika od ove vrste ugroženosti ljudskih prava ono se i dalje događa.

Ko su najčešće žrtve mobinga?

Na udaru mobinga su muškarci i žene, ali kako  kažu stručnjaci i, nažalost, naša stvarnost, najčešće su žene iznad 40. godine starosti i u pravilu su to uvijek savjesne, odgovorne i vrijedne osobe, one koje vole i znaju raditi svoj posao. Žene obično sebe doživljavaju ne kao žrtvu u takvim situacijama, nego kao metu koja treba da  savije kičmu i postane ljupka poslušna žena koju svako može da ponižava, vrijeđa kad mu se prohte da bi izliječio/izliječila svoje komplekse ili šta god. Žene su suočene sa velikim rizikom od mobinga i zbog pojave dvostrukog mobinga  Ugrožene su žene raznih zanimanja – od čistačica do profesorki na fakultetima,  iz državnih i privatnih firmi, iz vojnih, policijskih i zdravstvenih ustanova. Takođe istraživanja su pokazala da je kod mladih žena najčešće prisutno psihičko zlostavljanje povezano sa seksualnim zlostavljanjem. Seksualno nasilje je opšti naziv za brojne oblike seksualnog zlostavljanja, za koje je karakteristično da se odvijaju bez dobrovoljnog pristanka, odnosno da su iznuđeni primenom sile, pretnjama ili zloupotrebom pozicije moći. Uznemiravanje obuhvata dobacivanje i vulgarne komentare, seksističke viceve i šale na radnom mestu, ali i ucjene koje podrazumevaju prisilu da se izvrše određene seksualne radnje, u cilju ostanka na poslu, napredovanja, itd.  Nerijetko, događaju se i silovanja. Međutim, seksualno nasilje ne uključuje nužno fizički kontakt, ali ženu uvek dovodi u neugodnu situaciju, ponižavajući je i izazivajući osjećaj srama i krivice. Istraživanja su pokazala da su žttve mobinga najčešće mlade osobe tek zaposlene,starije osobe pred penzijom, osobe koje traže više samostalnosti u radu ili bolje uslove rada, višak radne snage različitog pola, različite seksualne orijentacije, pripadnici manjinskih grupa, različite religije, vrlo kreativne osobe, ekscentrične osobe, bolesne osobe, tjelesni invalidi, ali I poštenjaci, odnosno osobe koje su uočile i prIjavile nepravilnosti u radu.

I za kraj kako razmišlja većina radnika kada primjete da se nad kolegom vrši mobbing?

 To obično izgleda ovako: “To se uvjek dešava negdje drugo ili nekom drugom. Svejedno. Mislim, vidim ja da ženu/čovjeka konstantno maltretiraju bez ikakvog razloga… ali šta sad ja tu mogu imam djecu ili blizu sam penzije, ne bih da sebi komplikujem život, šta sad ima ja tu da se mješam – mislim toliko nas ovdje ima: zašto ne reaguju drugi!

Navedeni sindrom poslušnih crva, i još ponešto, učinili su da naša zemlja postane jedan od svjetskih rekordera po učestalosti pojave koja se identifikuje terminom mobbinga! Ili, jednostavnije rečeno, krivičnim djelom zlostavljanja, šikaniranja, napastvovanja, prijetnji ili, bilo fizičkih ili psihičkih,  maltretiranja na radnom mjestu.  Stvar je utoliko ozbiljnija ima li se u vidu to da je, prema nedavnom obznanjenih statističkim podacima ova pojava najraširenija u: organima državne uprave (ministarstva, sekretarijati), školstvu, zdravstvu te kulturi i obrazovanju. Dakle – upravo u onim ustanovama i institucijama koje bi trebale da predstavljaju društvenu preventivu ovakvim pojavama.

Razgovarala:Tatjana Čalić