Prema veberovskom socio-ekonomskom poimanju, srednja klasa predstavlja široku grupu ljudi u modernom društvu koja se prema svom, društveno-ekonomskom položaju, nalazi u sredini društvene hijerarhije, između radničke i gornje klase.
Piše: Danijal HADŽOVIĆ (Tekst je objavljen u januarskom broju poslovnog magazina PRIZMA)
Srednja klasa je izraz koji je kroz historiju imao različita, često međusobno suprotstavljena značenja. Nekoć, dok je svijetom još vladao feudalni poredak, pod ovim pojmom se podrazumijevala klasa koja se nalazila između plemstva i kmetstva. Dok je plemstvo bilo u vlasništvu nad zemljištem, a seljaci radili na njemu, u gradovima se pojavila nova klasa „buržuja“ (doslovno značenje: građana) koja je mahom živjela od poslova vezanih uz trgovinu. Upravo će ova klasa postati udarna snaga Francuske revolucije.
Druga definicija srednje klase iz tog vremena podrazumijevala je izvorne kapitaliste: nekoga ko je imao toliko kapitala da je mogao biti konkurencija plemstvu. U stvari, posjedovati milionski kapital bio je uslov da se tokom Industrijske revolucije okvalifikujete kao pripadnik srednje klase.
Moderna upotreba pojma „srednja klasa datira iz 1913., kada je u britanskom statističkom uredu srednja klasa definisana kao klasa koja se nalazi između gornje i radničke klase. Ključna karakteristika kojom je određena ova klasa je posjedovanje određenog ljudskog kapitala, koji je njegovim posjednicima omogućavao uspinjanje na društvenoj ljestvici i dovoljno novčanih sredstava za više od pukog zadovoljavanja egzistencije. U tu klasu ubrajala su se zanimanja poput inženjera, ljekara, političara ili advokata, a njih je također definisao i određeni nivo obrazovanja, životni stil, kao i skup manira.
Zlatno doba srednje klase
„Zlatnim dobom“ za srednju klasu na Zapadu (a isto se može reći i za SFRJ) smatra se perioda od kraja Drugog svjetskog rata do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u kome je uporedo dolazilo do etabliranja i jačanja socijalne države. Nakon Drugog svjetskog rata i, prethodno, urušavanja starog liberalnog ekonomskog poretka „Velikim slomom“ 1929., kapitalistički svijet gradio se na novom kejnzijanskom konceptu koji je predstavljao miješani model državnog intervencionizma i tržišne ekonomije, te je podrazumijevao aktivnu ulogu države u pomaganju najugroženijim slojevima i jačanju srednje klase kroz politike poput javnog obrazovanja i zdravstva, subvencioniranja stanovanja, davanja povoljnih kredita i progresivnog oporezivanja koje je omogućavalo redistribuciju društvenog bogatstva od najbogatijih ka najsiromašnijim slojevima stanovništva. S ekonomijom koja je nakon Drugog svjetskog rata naglo rasla i odličnom saradnjom i trgovinom između zapadnih zemalja, svi slojevi stanovništva sada su bili u prilici napredovati na socijalnoj skali i povećavati svoj standard, što je kao nikad do tada u historiji proširilo i osnažilo srednju klasu.
Međutim, postratni ekonomski model krajem sedamdesetih godina dospio je u duboku krizu. Ekonomija širom zapadnog svijeta našla se u stanju stangflacije (istovremena inflacija i stagnacija), preveliki porezi i regulacije gušili su razvoj poduzetničke incijative, a moćni sindikati kočili su rast produktivnosti. Bilo je vrijeme za nove politike.
Od početka osamdesetih, najprije u SAD-u i Velikoj Britaniji predvođenim Ronaldom Reaganom i Margaret Thatcher, ali i širom zapadnog svijeta, dolazi do uspostave novog ekonomskog modela koji će u svakodnevnoj upotrebi postati poznat pod nazivom „neoliberalizam“. Reforme koje su provedene u ove dvije države, ali po uzoru na njih i širom zapadnog svijeta, podrazumijevale su velika poreska rastrećenja za pojedince iz gornjeg ekonomskog sloja, deregulaciju ekonomije, prvenstveno finansijskog sektora, te smanjivanje javne potrošnje, a u okviru toga i mnoštva socijalnih programa. Iako ove politike jesu dovele do ekonomskog rasta, ključno pitanje koje ekonomisti postavljaju je – kome je takav rast pogodovao?
Težak udarac za srednju klasu
Uporedo sa smanjivanjem socijalne države, slabljenjem sindikata i davanjem poreskih olakšica za najbogatije slojeve stanovništva, počeo je i proces seljenja industrije iz razvijenih kapitalističkih država u zemlje s jeftinom radnom snagom. Ovaj proces započeo je u osamdesetim, a nastavio se kroz devedesete i dvijehiljadite. Nekoć je radnik na Zapadu mogao očekivati da u jednoj proizvodnoj firmi provede čitav radni vijek. Sada je o tome mogao samo sanjati. Kako se selila industrija, sve veći značaj dobijala je uslužna djelatnost, dok su radnici postali primorani često mijenjati radna mjesta ili se prekvalificirati. No, državni programi koji su u prethodnom periodu imali za cilj pomoći ugroženim kategorijama stanovništva i snažiti srednju klasu, značajno su rezani ili čak i ukidani. S druge strane, zahvaljujući daleko većim količinama novca koje su gornjem sloju ostavljene na raspolaganje počela su masovna ulaganja u špekulacije, te je došlo do neviđenog rasta finansijskog sektora.
Pogledajmo kako su se te promjene odrazile na terenu u najmoćnijoj sili svijeta – SAD-u. Od kraja sedamdesetih do danas produktivnost američkih radnika zabilježila je veliki rast. Međutim, i pored rasta produktivnosti, između 1979. i 2012. donja petina stanovništva prema primanjima zabilježila je pad realnih prihoda od čak 12.1%. Srednji sloj stanovništva imao je povećanje prihoda od 8,4%. No, za to vrijeme najbogatijih 5% stanovnika SAD u prosjeku je uvećalo prihode za 75%! Mislite da je to puno? Onda obratite pažnju na sljedećih podatak – među gornjih 5%, onih 1% najbogatijih u navedenom periodu uvećao je svoje bogatstvo za 198%! Pored toga, udio njihovog bogatstva u ukupnom bogatstvu društva danas je dostigao historijski vrhunac iz 1928., godine koja je prethodila ekonomskom slomu.
Ovo predstavlja suštu suprotnost u odnosu na trend između 1947. i 1979., kada su se prihodi svih društvenih slojeva manje-više proporcionalno povećavali, s tim što je ona donja petina doživljavala zapravo najveći rast. Međutim, od početka osamdesetih do danas plodovi ekonomskog rasta podijeljeni su tako da je većinu njih ugrabio gornji sloj stanovništva, srednja klasa je smanjenja i stagnirala je u prihodima, dok su siromašni zapravo postali još siromašniji. U poznim šezdesetim više od polovine domaćinstava u SAD pripadalo je srednjoj klasi. No, danas oni čine tek oko 43% populacije zemlje.
Od devedesetih, međutim, počinje još gori trend. Kako bi sačuvala način života na koji je navikla, srednja klasa počela se masovno zaduživati kako bi primjerice plaćala studij djeci, kupovala nekretnine, automobile, itd… Prava tragedija za srednju američku klasu uslijedila je pucanjem nekretninskog balona i ekonomskom krizom koja je uzela zamah 2008. Doslovno milioni pripadnika srednje klase sada su preko noći ostajali bez imovine i bili gurnuti u bankrot, nakon čega su dospijevali u donji dio stanovništva. S druge strane, najbogatijih 1% je čak i tokom krize uspjelo uvećati svoje bogatstvo.
Sve veće socijalno raslojavanje ostaje možda i ponajveći problem američkog društva kojem se ne nazire rješenje. Predsjednik Barack Obama iako je izbore 2008. upravo dobio na obećanju da će ovakvim trendovima stati u kraj, zapravo se ne može pohvaliti da je za vrijeme njegove vladavine išta značajnije po ovim pitanjima promijenjeno, jer su se ovakvi trendovi nastavili do danas.
Kroz slične ekonomske procese prošla je i većina ostalih zapadnih zemalja.
Međutim, na drugom kraju svijeta svjedočili smo obrnutim procesima. U Indiji i Kini od kraja sedamdesetih do danas došlo je do naglog rasta, jačanja i širenja srednje klase. No, za razliku od zapadnih zemalja gdje se srednja klasa počela formirati još od Industrijske revolucije, u ove dvije zemlje je zahvaljujući kasnom uvođenju kapitalističkih ekonomskih odnosa zapravo tek dolazilo do formiranja srednje klase, te stoga i njeno jačanje u datom periodu uslijed velikog ekonomskog rasta ovih zemalja, ima potpuno drugi kontekst.
Propadanje srednje klase u Bosni i Hercegovini
Srednja klasa u BiH u pravom smislu te riječi je izgrađena u Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji. Zahvaljujući masovnoj industrijalizaciji, urbanizaciji i dostupnom obrazovanju, stotine hiljada građana BiH nakon Drugog svjetskog rata izašlo je iz dubokog siromaštva i nepismenosti, i dobilo mogućnosti uspinjati se na društvenoj ljestvici i ostvariti standard koji će im omogućiti više od pukog zadovoljavanja egzistencijalnih potreba. Međutim, za razliku od zapadnih zemalja, gdje su osamdesete bilo popraćene dubinskim ekonomskim reformama, u Jugoslaviji je u istom periodu dolazilo do kraja samoupravnog socijalističkog sistema koji se urušavao na unutrašnjem planu. Umjesto njegovog reformisanja ili zamjene, došlo je do rata.
Od osamdesetih do danas širom zapadnog svijeta smo imali trend slabljenja srednje klase. U BiH je ona s ratom doslovno uništena! Rat u BiH je prouzrokovao pad industrijske proizvodnje od preko 80%. Većina starih firmi koje su u Jugoslaviji uspješno poslovale, poslije rata nikad nisu uspjele stati na noge. Pored većine stanovništva koje u ratu drastično osiromašeno, u BiH je stasala nova generacija ratnih profitera i tajkuna, koji će u postati heroji tranzicije i novi vladari bh. ekonomije.
S nikad oporavljenom ekonomijom, bez većih stranih investicija, s osiromašenim stanovništvom i preko noći stasalom novom ekonomskom elitom koja je mahom na sumnjiv način došla do kapitala, bosanskohercegovačko društvo je podijeljeno na izrazito mali procenat ekstremno bogatih i ogromnu većinu stanovništva koje živi u siromaštvu.
Za dokazivanje ove tvrdnje dovoljno je navesti sljedeće podatke. Zvanična stopa nezaposlenosti u BiH iznosi 44 posto, iako je, kad se uračunaju siva i crna ekonomija njen stvarni iznos oko 28%. Prosječna plata u BiH iznosi 827 KM (s tim što zaposleni u javnom sektoru znatno povećavaju prosjek, a u podatke nisu uračunata primanja neprijavljenih radnika). Prema procjenama, gotovo svaki stanovnik Bosne i Hercegovine skoro 80 posto primanja, ukoliko ih naravno ima, izdvaja za hranu. Za to je, prema podacima Udruženja potrošača, potrebno 650 KM mjesečno. Drugim riječima, prosječnom bh. radniku ostaje 177 maraka mjesečno da ih potroši u druge svrhe.
Pod srednjom klasom podrazumijeva se društveni sloj koji sebi i svojoj porodici, bez većih problema, može priuštiti pristojan standard. Jednostavnije rečeno, da sav svoj prihod ne troše isključivo za zadovoljavanje najelementarnijih egzistencijalnih potreba. Dakle, u BiH, zemlji u kojoj velika većina stanovništva se grčevito bori za egzistenciju, srednja klasa jedva da se može i u tragovima naći. Za naše uslove visoka primanja, i samim tim pripadnost srednjoj klasi, ograničena je na vrlo uski broj zanimanja, što danas ostvaruje i dobar dio zaposlenih u javnom sektoru i velikim kompanijama kao što su Bh. Telecom i Elektropriveda, malih poduzetnika, kao i radnika u bankama ili osiguravajućim kućama.
Pokazalo se da je najprohodniji put ka srednjoj klasi obrazovanje. U SAD, na primjer, 1992. polovina svih domaćinstava srednje klase imala je nekog od članova sa srednjom stručnom spremom ili niže od toga, dok danas samo 37% srednje klase nije bio na koledžu. Ako uzmete u obzir da je s druge strane, u BiH manje od 10% stanovništva visokoobrazovano, jasno vam je koliko je naša zemlja nespremna za izazove i zahtjeve koje se pred nju stavljaju u eri savremene ekonomije.
Pred Bosnom i Hercegovinom tek stoji težak i mukotrpan proces ponovne izgradnje srednje klase koji će zahtijevati obilje investicija, pametne državne politike i kreiranje daleko boljeg obrazovnog sistema koji će bh. građanima omogućiti da uđu u koštac sa izazovima i zahtjevima globalizovane ekonomije 21. stoljeća zasnovane na visokosofisticiranoj tehnologiji. Do formiranja neke nove srednje klase.
Tekst u potpunosti preuzet s depo.ba
