Loše situacije u Hercegovačkim poduzećima u zadnje vrijeme kao da doživljavaju svoju ekspanziju, pa tako kad pomislite da ne može gore od gorega ipak stanite na zemlju i prihvatite činjenicu da može. Jedna od takvih loših klima odvija se i u Posuškom poduzeću”Weltplast” u vlasništvu obitelji Širić.
Unatoč zavidnim milijunskim prihodima poduzeća u dvije države i sa također ogromnom dobiti istoga, umjesto da se skromne plaće radnicima povećavaju oni ih iz dana u dan spuštaju. Sve osobe koje pomisle da mogu možda napredovati u tome poduzeću brzo dožive razočaranje. Razgovarajući sa jednim od bivših djelatnika poduzeća Welplast saznajemo da tako poduzeće koje je konstantno u potrazi za radnicima rijetko kome dodjeli stalni radni ugovor a sve zbog straha od mogućih otpremnina u slučaju otkaza.
Poduzeće Weltplast također prakticira način sporazumnog davanja otkaza odnosno zavaravanjem djelatnika koji žele dati otkaz tako što ih praktički prisiljava da potpišu nepročitan ugovor o raskidu radnog odnosa, nakon raskida i odlaska na zavod za zapošljavanje isti saznaju da nemaju pravo na primanja zbog “sporazumnog otkaza” za koji tek tada budu svjesni što su zapravo potpisali.
Poduzeće Weltplast također koristi nepopularnu, ali kod njih učestalu metodu kažnjavanja radnika, pa tako radnici umjesto da očekuju i raduju se nekome minimalnom povećanju plaće, isti strahuju od njenog smanjenja za koje je vjerovatno 99% da će se dogoditi.
Za to poduzeće jednostavno ne postoji dobar radnik, njihova je politika mobing nad istima i njihovo obezvrijeđenje tako da ti radnici ne bi slučajno pomislili da vrijede i imaju na osnovu čega tražiti povišicu. Direktor Weltplasta i dopredsjednik UGP-Posušje već sada poznate kao ne korisne udruge kao da ne shvaća da se budućnost poduzeća gradi na zadovoljstvu radnika. Možda je prije njihov način poslovanja iako neprihvatljiv prolazio zato što ljudi Zapadne zemlje nisu doživljavali u tako velikome broju kao izbor, sve jasnije postaje da ta politika poslovanja dovodi kako poduzeća tako i općinu u probleme, a njen opstanak postaje upitan.
Egzodus zajednice je poprimio svoje razmjere i kao da mu nema kraja, obrti propadaju iako temelj obrtništva, mortalitet postaje sve veći problem. Nedostatak radne snage i očekivani ne povratak iseljenih obitelji dovodi do bezuspješne potražnje novih radnika,postaje jasno da će Hercegovačke općine morati potražiti radnu snagu iz siromašnijih dijelova Bosne i Hercegovine a možda i van njenih granica pri tome promjeniti i strukturu žitelja tih općina.
Poznato je da poduzeće Weltplast često i prečesto otvara natječaje za posao na koje se većinom rijetko tko javi. Zamolio bi gospodina Širića neka se zapita zašto se na njegov natječaj za popunu 30 radnih mjesta javlja 5 osoba, a na natječaj Grudskog poduzeća “Grafotisak”(koje svim tzv. poduzetnicima treba biti na uzor) koje raspisuje 2 radna mjesta javlja se 150 osoba. Neka se zapita i doći će do jasnog odgovora.
Gospodin Širić kao dopredsjednik udruge gospodarstvenika ne bi trebao biti ni njen član a kamo li dopredsjednik. Cilj udruge bi trebao biti razvoj poduzeća a tako i općina u kojima su ta poduzeća osnovana, a samim time i poboljšanja životnih i radnih uvjeta građana, udruga kao udruga to ne zastupa osnovana je zbog lakšega pristupa politici i olakšicama koje ta politika nudi. Sve za korist pojedinca koji zlatno tele pokušava po stoti put pozlatiti.
Zbog pojedinaca koji drže Posuško gospodarstvo kraj istome nikada nije bio bliži, a sudbina općine nikada neizvjesnija.
Izvor: krizari.eu
