Piše: Andrijana Pisarević/Bilten E-novinar

Tek kada ostanu bez posla ili bez zdravlja, a nerijetko bez oboje, kada se rode djeca i pritisnu rate kredita, novinari postaju svjesni da su radnici, a da nisu na vrijeme mislili o tome.

Bilo bi dobro da se o pravima novinara u 21. stoljeću govori jedino u smislu dokidanja cenzure i autocenzure, o rastućoj slobodi nepristranog izvješćivanja i drugim bajkama.

Nažalost, dok ne dosanjamo ovaj san, morati ćemo prvo da se suočimo sa bolnim činjenicama koje pokazuju da se nalazimo na samim počecima razvoja medijske scene. Prije svega, da ne

znamo koliko nas ima, niti koliko medija operire na bh. tržištu, kakva im je vlasnička struktura i za kolike plaće novinari rade svoj posao.

Nije nam poznato ni kako novinari žive, niti koliko njih ima više od jednog angažmana, koliko su plaćeni freelanceri, tko među njima dobiva neoporezovane honorare na ruke, a tko ima autorski ugovor. Šta još ne znamo? Liječe li se

i kako, jesu li žrtve mobinga svojih urednika i vlasnika medija, koliko sati tjedno rade, je li ikome od njih plaćen prekovremeni. Koliko novinara je radilo za praznike i je li to ikome plaćeno? Koliko novinara radi i kao fotograf? Koliko priloga naprave mjesečno i koliko slobodnih dana imaju?

Ni na jedno od ovih pitanja nemamo precizan odgovor. Raspolažemo paušalnim i djelimičnim podacima za mali broj novinara pojedinaca, dok velika većina tavori bez ugovora i prava, ucijenjeni rade kod modernih robovlasnika bez prava na glas.

Formiranje velikog broja medija (govori se da ih u BiH ima preko 1100, od čega oko 1000 news portala), uz minimalna ulaganja, povezivanje komercijalnih i političkih interesa, rastuća koncentracija vlasništva, tehnološko zaostajanje doveli su novinare u postojeću situaciju.

Da stvar bude još gora, više nema nikakve razlike rade li novinari za javne servise i agencije ili u privatnim kućama. Tretman je isti, bez obzira da je li gazda “država” ili tamo neki skorojević, prava kao da ne postoje, mobing je izražen, plaće su male i neredovne, doprinosi kao da ne postoje, a broj obaveza uporno raste.

Iz svih ovih razloga slobodno se može reći da je novinarstvo u BiH danas oblast krajnje eksploatacije više tisuća ljudi koji rade jedan od najstresnijih i najzahtjevnijih poslova, a da se njihov glas ni ne čuje, niti se igdje “bilježe” kao radnici.

Tome u prilog ide i činjenica da je vlasnicima medija i njihovim urednicima dostupan gotovo neograničen broj studenata, svršenih nezaposlenih novinara i diplomaca srodnih struka, koji bi rado pisali ili izvještavali za kakav-takav honorar.

Vrebajući priliku da se dokažu i izbore za pravi posao, bilo kao novinar ili da pobjegnu u odnose sa javnošću, kolege često provedu cijelo desetljeće radeći kao potplaćeni honorarci, bez ikakvih mogućnosti da napreduju.

Neuređenost medijskog tržišta u BiH, nejasna vlasnička struktura televizija, novina, radio stanica i portala, politički utjecaji i pritisci na novinare, kao i ogroman broj onih koji bi radili i za pola minimalca kako bi zgrabili priliku da se za nekoliko godina stalno zaposle, dovelo je radnike u stanje krajnje zavisnosti.

Prvo od posla koji rade, nerealnih rokova i velikih očekivanja uredništva, da bi na kraju mjeseca dobili manju platu od niskokvalificiranog radnika i ono malo vremena koje imaju, potrošili tražeći načine da dodatno zarade.

Novinari mnogo rade a malo zarađuju plate su neredovne i nerijetko u dijelovima.

Ekonomski osiromašeni, ucijenjeni i niskog samopouzdanja, prinuđeni su da traže dodatne poslove, da žive pod stresom i pritiscima svih vrsta, frustrirani i u strahu za posao, ni ne usuđuju se da govore o lošem položaju u kojem im prolaze godine.

Da apsurd bude maksimalan, novinarstvo se lagano pretvara u tipično ženski posao, pa je samim tim i ekonomski položaj zaposlenih odzraz ovog stava.

Legitimno je onda postaviti pitanje: “Zašto se novinari ne bore za sebe kada su itekako svjesni kršenja radničkih prava u drugim strukama, o čemu uporno izvještavaju?”

Jedan od odgovora bi mogao biti da su ucijenjeni i razoružani dok u džepovima prevrću nekoliko kovanica, preopterećeni poslom i rokovima koji stalno cure a nikada ne ističu, novinari teško da imaju vremena da misle o svojim pravima.

S druge strane, novinarstvo se nikako ne promatra kao posao, već kao poziv i hobi, a onaj tko je talentiran da se time bavi, on nije radnik, nego zvijezda.

Kako i bi, kada ima dovoljno prosvjetara, medicinara i drugih radnika o čijim ugroženim pravima izvještavaju. O svima, samo ne o svojima.

Tek kada ostanu bez posla ili bez zdravlja, a nerijetko bez oboje, kada se rode djeca i pritisnu rate kredita, novinari postaju svjesni da su radnici, a da nisu na vrijeme mislili o tome.

Razvoj medijske scene u BiH, dakle, sveo se na eksploataciju zaposlenih novinara i ostalih radnika u medijima, uz namjerno održavanje kaosa i imperative političkog utjecaja. Stoga se u našim, blago rečeno kaotičnim uvjetima, može samo govoriti o začetku medijske scene koja tek treba da se ustanovi i profilira.

To će se dogoditi samo ukoliko prestanemo preskakati stepenice, kada se okupimo i omasovimo, kao što to rade drugi radnici. Udruge i klubovi novinara, a posebno sindikati, prava su mjesta za začetak borbe za normalne uvjete za rad. Država kakva i jeste, neće se brinuti o onima koji se ne brinu sami o sebi, a pogotovo ne o novinarima koji su joj više smetnja nego korist.

(izvor: republikainfo.com)