DR. AMRA DELIĆ U PISMU PODRŠKE LJEKARIMA: “PREDUGO SMO ŠUTALI, KAO ŠTO SRAMOTNO ŠUTI I GOTOVO CIJELA AKADEMSKA ZAJEDNICA”
Mnogi mediji ovih dana pišu kako od ponedjeljka, 6. novembra 2017. godine ljekari u javnim ustanovama TK stupaju u generalni štrajk. Razlog našeg štrajka je nepotpisivanje Kolektivnog ugovora za doktore medicine i stomatologije, čije pregovaranje traje od februara 2017.godine. Da su i građani uz ljekare svjedoči i Facebook stranica Podrška doktorima- sačuvajmo zdravstvo koja u svega nekoliko sati ima hiljadu pratilaca dok taj broj iz sata u sat raste.
U velikoj količini otvorenih obraćanja podrške istaklo se pismo aktivistice za ljudska prava, Dr. Amre Delić, mr. sc. med., specijalistice neuropsihijatrije i ujedno psihoterapeutkinje iz Tuzle. Doktorica Delić je aktuelna doktorantica medicinskih nauka i istrazivačica Medjunarodne inovativne obrazovne mreže Evropske unije Marie Sklodowska Curie “Djeca rođena zbog rata: Prošlost, Sadašnjost, Budućnost”. Razlozi zbog kojih danas njene kolege i kolegice stupaju u štrajk odveo ju je 2015. godine iz Bosne i Hercegovine putem Njemačke a njeno pismo podrške svjedoči situaciju u kojoj se ljekari nalaze.
“Masovno kršenje temeljnih ljudskih prava, uključujući i prava radnika, neimplementiranje i nepridržavanje zakona, ugovora, pravilnika, procedura i dr. obilježili su post-Daytonsku BiH. S jedne strane ogromna ulaganja u najskuplji državno-administrativni aparat, s druge strane obrazovanje, zdravstvo i socijalna zaštita u rasulu. Unazad nekoliko mjeseci svjedočimo i potpunom dehumaniziranju zdravstva.
Dignitet zdravstvenih radnika, posebno ljekara, srozani su do dna. Toliko je, zdravom razumu, nepojmljivih stvari u ovoj našoj “mrtvaji” kroz dvije i po decenije postalo normalno, da me ovaj glas ljekara naprosto zatekao, ali i pozitivno iznenadio. Jer, predugo smo šutali, kao što sramotno šuti i gotovo cijela akademska zajednica. Mnogi će reći da mi je sada – kad više nisam u Bosni – lako ovako javno pisati i govoriti. A ja znam da nije, da bih i sama mnogo više željela da to ima drugačiju konotaciju.
Na malo smo lijepih sjećanja izgleda imali pravo, te se i nakon pročitanih pritužbi kolega i kolegica iz ovog Sindikata prisjetih kad smo selili iz starog u “novi” objekat Klinike za psihijatriju da smo sami, vlastitim sredstvima, morali opremati svoje ordinacije – kao da useljavamo u vlastitu privatnu kliniku, a ne u javnu zdravstvenu ustanovu… Sjetih se i kako smo se nekoliko godina “truckali” po neasfaltiranom putu od NN Solina do zgrade Klinike, te da smo svakih par mjeseci sakupljali novac da platimo “kamion sitnog kamena” ne bili koliko-toliko popunili rupe na putu po kojem su i mnogi taksisti izbjegavali da voze žaleći se da im se to ne isplati (jer nakon svake vožnje moraju voziti auto na pranje), a pacijenti koji bi dolazili pješice redovno su se izvinjavali zbog prašine ili blata na obući.
U tom “novom” objektu smrzavali smo se zimi i običavali raditi ogrnuti kaputima i jaknama jer 7 ordinacija nije imalo adekvatno grijanje, tačnije, u njima uopće nije bilo grejnih tijela. Nakon žalbe (koju smo, uzgred, jedva izdejstvovali zbog prvotne poruke upozorenja: “ne sijeci granu na kojoj sjediš”), došli su iz nadležne službe i izmjerili “temperaturu radne prostorije” 17 °C, što je ispod zakonom dozvoljene donje granice. Dobili smo obećanje da će problem ubrzo biti riješen, ali to je naravno ostalo samo na obećanju. Te ordinacije nisu imale ni prozora (!), nego samo visoko postavljene svjetlarnike, pa je manjkalo i čistog zraka i direktnog svjetla, tako da ne samo da je nama – uposlenicima bilo zagušljivo i zadavalo nam glavobolju nego se ni pacijenti, tokom tretmana, nimalo ugodno nisu osjećali, posebno oni sa problemom paničnih napada ili klaustrofobije. Ali, ko još za to mari?
Soba dežurnog ljekara – čest domaćin buba stjenica, a kupatilo bez bojlera, pa ako kojim slučajem neko i poželi da se istušira tokom 24-satnog dežurstva, onda mu nema druge nego “po vojnički”. Hajd’ i nekako ljeti, kad je vani 35-40°C, ali zimi – avaj si ga nama. U jednom periodu ostadosmo i bez peškira za brisanje ruku opranih nakon pregleda, pa smo se i s tim nekako dovijali… O drugim stvarima, drugim klinikama, samofinansiranju naprednih edukacija, nedostatku sredstava za rad, neadekvatnim naknadama za rad, međusobnim odnosima, ne kanim ovdje govoriti. Prenesoh tek nekoliko “banalnosti” s druge strane zavjese, neka sjećanja na djeličak “atmosfere” na poslu, do i od posla, na iskustva i uvjete radnog okruženja dijela tzv. “gospode u bijelom” (davno nekad “heroji u bijelom”).
Znam da ima i gore i bolje, i da ovo drugo zahtjeva značajnu promjenu jer je promjena jedina cijena kojom doktor mora platiti odluku o razrješenju vlastitog mazohizma. Sve u svemu, otužno je i poražavajuće da se za ono što u svakom normalnom i zdravom društvu sleduje najodgovornije i najvažnije aktere u zdravstvu, u BiH mora boriti, i to štrajkom. Još je gore saznanje o tome na koje sve načine se taj štrajk i druga demokratska prava nastoje ugušiti.
Draga Nero, Elvira, Admire i ostali članovi i članice Saveza Strukovnih sindikata doktora medicine i stomatologije Federacije BiH, vi ste na ponos struke! Iskreno se nadam da ćete odoljeti političkim pritiscima i pritiscima “moćnika” i da nećete posustati. Uz svesrdnu podršku, želim vam uspješno razrješenje problema koji se već predugo guraju pod tepih.”
Izvor: zenski.ba
