Ove godine navršava se 100 godina od početka organizirane eksploatacije željezne rude na prijedorskom području, a jedna od nezaobilaznih činjenica je da je u ovom tipično muškom poslu veliki trag ostavila ženska populacija.

Samo rijetki Prijedorčani znaju da prva žena rudarski inženjer rudarstva u Europi potiče iz njihovog grada.Bila je to Ela Latal, čiji su roditelji u Prijedor doselili početkom 80-ih godina 19 stoljeća iz Češke.

Osim podatka da joj je Prijedor rodni grad i da se po završetka fakulteta u Beču vratila u njega i jedno vrijeme radila u Rudniku Ljubija, o njoj nema nikakvih informacija ni u arhivu nekadašnjeg poduzeća Rudnici željezne rude Ljubija, ni u Muzeju “Kozare“, a ni u Udruženju Čeha “Česka beseda“ Prijedor.

Komisija za imenovanje gradskih ulica i trgova pri Skupštini grada Prijedora se ipak, potrudila da se ne zaboravi i jednu ulicu u Aerodromskom naselju nazvala je njenim imenom.

Rudarke

Poslije Drugog svjetskog rata, eksploatacija rude iz Rudnika Ljubije pokreće se 1946. godine, a u nedostatku muške radne snage, veliki broj zaposlenih, bila je ženska radna snaga koja je obavljala najteže fizičke poslove.

U to vrijeme sve se gotovo obavljalo ručno, pa su jalovinu ispod koje se nalazila ruda, skidale lopatama i vilama i tovarile je u rudarske vagone, te ih gurale na odredišta gdje se ona istovarala. Tog perioda se odlično sjeća umirovljenik Stevo Pavić sa kojim smo razgovarali u muzeju Rudnika željezne rude Ljubija.

”Došao sam iz vojske 1950. godine i kako se tada nisam mogao zaposliti sa stolarskim zanatom, poslali su me u mješovitu radnu jedinicu na utovar jalovine.

Bio sam neiskusan za taj posao, ali sam zapamtio Fatimu Budimlić koja je bila spretna i vrijedna i koja je u toku dana znala utovariti 12 vagona jalovina, a ja samo 6 vagona“ kaže Stevo.

Nažalost u muzeju Rudnika željezne rude Ljubija nismo zapazili nijednu fotografiju koja svjedoči o radnojim aktivnostima ženske populacije u tadašnjem rudniku.

Radne jedinice sa ženskom radnom snagom su sa uvođenjem rudarske mehanizacije i nabavkom ostale opreme raspuštene1962 godine, a mnoge djevojke i mlađe žene su upućivane na došlolovavanje za neka lakša zanimanja, potebna poduzeću.

Inženjer rudarstva Vera Kišicki-Krneta ostavila neizbrisiv trag

Krajem 50-ih godina u Rudnik, koji je imao simboličan broj rudarskih inženjera, stiže njegov stipendista u Ljubiju, Zagrebčanka Vera Kišicki, koja je znanjem i radom ostavila neizbrisiv trag u nekadašnjem prijedroskom gospodarskom gigantu.

Stevo Pavić je kazao da je ona na samom početku svog radnog vijeka na zaposlene ostavila dubok dojam.

“Ta mlada, krhka djevojka je u rudarskoj opremi i sa rudarskim štapom u ruci vrlo često pješke obilazila rudišta, a mislim da je jedno vrijeme bila i upravnik istočnih rudišta,” prisjetio se Stevo.
Dodao je da je bila vrstan rudarski inženjer i da nije bilo nimalo čudno što je bila jedna od glavnih u ekipi, koja je projektirala Centralna rudišta, te rudnike Tomašica i Omarska. Rudarski tehničar Ivanka Komosar kazala je da su na inicijativu inženjerke Vere Kišicki ona i još četiri učenice osnovne škole upućene na četovorogodišnje školovanje u Rudarsku školu u Tuzli.

”Po završetku škole zaposlile smo se u Rudnik željezne rude Ljubija i ona mi je jedan period bila pretpostavljena. To je bila divna žena, dobar radnik i veliki stručnjak i sve što smo u svom poslu naučili, naučili smo od nje i ostalih kolega. O njoj mogu reći samo sve najljepše”, rekla je Komosar.

Vera Kišicki bila je udata za Prijedorčanina Lazu Krnetu i u ovom gradu je provela čitav radni vijek. Tijekom proteklog rata je preminula i sahranjena je na Židovskom groblju u Prijedoru.

Desa Petrović: Ovaj posao je za mene bio određen od mog rođenja

Desa Petrović, zaposlena je u Arcerol Mittal Prijedoru na radnom mjestu šefa Radne jedinice Kamenolom ”Denovača“. Ekipu Anadolije je odvela na vrh ”Drenovače”, na kotu 670 nadmorske visine i pohvalila se da je 2012. godine sa svojom malom ekipom radnika, raspoloživom mehanizacijom bez investicijskih ulaganja, nakon osam godina rada, osvojila brdo visoko 20 metara, koje predstavljalo opasnost i za ljudstvo i za njihovu mehanizaciju.

“Imamo sada sasvim drugu situaciju u odnosu na prijašnje vrijeme, gdje je bilo nesigurno stanje rada, gdje su ljudi i mašine bile ugroženi, jer se iznad njih nalazilo nekoliko milijuna kubika mase. Svaki komadić kamena sa brda mogao je da ugrozi i radnike i mašine i sreća je da se to nije dogodilo. Osvojili smo ga i sada mi njime komandujemo, istakla je Petrović.

Napomenula je da su poslove oko njegovog osvanjanja izvodili u radno vrijeme i to kada nisu mogli zbog vremenskih prilika obavjati svoj redovan posao.U Radnoj jedinici Kamenolom ”Drenovača” zaposleno je ukupno 15 radnika, od kojih je 11 proizvodnih. Godišnje za potrebe Rudnika Omarska prozivedu 70 do 80 tisuća kubika prerađenog kamena.

”Jako sam zahtijevan rukovoditelj, ali sam i emotivna osoba i u momentu se pokajem zašto sam toliko tražila od radnika i da sam mogla biti skromnija u tim zahtijevima, ali se na kraju vidi rezultat toga. Kad sve saberem, vidi se da nisam pogriješila. Veliki trag je ostao i ostat će iza ove male ekipe na čelu sa mnom, ustvrdila je Petrović.

Jedan od radnika na ”Drenovači“ Branko Đukić rekao je da je on bio među prvim što im je žena šef, ali je naglasio da je vremenom promjenio mišljenje.

”Ljuti smo dok traje neka rasprava, ali kad se raziđemo, znamo gdje smo i zbog čega smo ovdje. Za poželjeti je za rukovoditelja. Veliko je iskustvo iza nje. Poštujemo je i mi znamo da ona to zna, a mi čujemo da nas ona hvali okolo“ kazao je Đukić.

Prema njenim riječima rudarstvo je uopće nije zanimalo, ali ga je odlučila upisati zbog stipendije, koju joj je dao Rudnik olova i cinka ”Šuplja stijena“, koji se nalazi pored njenog rodnog grada Pljevlja.U rudniku je radila devet godina i za to vrijeme dobro sa upoznala i sa radom u jami, a nakon udaje za Prijedorčanina, došla je u ovaj grad i 1986. godine se zaposlila u Rudniku Omarska.

”Poslije ovoliko urađenog posla i poslije ovolikih iskustava dobrih i loših, gdje je naravno bilo više dobrih, ovaj posao je za mene bio određen od mog rođenja. To sam shvatila kasnije. Ovo je odgovoran, prljav, težak posao, ali i dinamičan i ja ne bih mogla raditi u kancelariji”, iskrena je Petrović.

Kazala je da joj posao nije sve i da nađe slobodnog vremena da se posveti samoj sebi. Posvećuje ga uglavnom čitanju knjiga, naročito poezije, a i praćenju sporta jer je aktivno igrala rukomet. Sa ponosom ističe da ima tri kćerke, koje su završile fakultete, ali i naglasila da se nijedna nije odlučila za rudarstvao, već za stomatologiju, farmaciju i ekonomiju.

Tekst u potpunosti preuzet s bljesak.info