Nije rijetkost da uposlenici trgovina poslodavcu plaćaju naknadu za ukradenu robu i onu kojoj je istekao rok.
Dobila sam platu – 600 KM (300 eura). Od toga sam odmah, šefici prodavnice dala 50 maraka (25 eura) za robu kojoj je istekao rok i 50 maraka za robu koja je ukradena“, kaže M.T. (identitet poznat redakciji), uposlenica jedne prodavnice trgovačkog lanca Amko Komerc (AK) u Sarajevu.
Tvrdi da je za dva mjeseca po navedenim osnovama, poslodavcu dala ukupno 150 KM.
„Da li si ti nešto ukrala u prodavnici?“, pitamo je.
„Naravno da nisam, niti sam to ikad i pomislila, ali jeste neko drugi i onda to plaćamo mi – radnici“, kaže.
„A zašto poslodavac krađu ne prijavi policiji, što ne traži nadoknadu od onog ko je ukrao?“
„Pa, ovako lakše i brže naplate štetu, a koja može biti napravljena ili izmišljenja“, kaže, ističući kako uposlenici nikad ne znaju koliko će im biti oduzeto od plate, ali da se niko ne usuđuje to prijaviti u strahu od otkaza.
Iz Uprave Amko Komerca negiraju ove navode. Kažu da uposlenici uopće nisu dužni kompaniji platiti robu kojoj je istekao rok trajanja „jer se ona vraća dobavljačima u propisanom roku“, ali i to da uposlenici ne plaćaju za ukradenu robu, ističući kako se to „radi samo na osnovu sudske odluke i da se utvrđivanje nestanka robe radi putem godišnje i dnevne inventure, ukoliko je to potrebno.
Iako sugovornica Al Jazeere tvrdi da se načinjena „šteta“ zbraja svakog mjeseca, prilikom dijeljenja plate, “kod šefice, koja to provjeri u kompjuteru“, Uprava tvrdi da takva praksa ne postoji i da se “sve učinjene i uočene krađe u maloprodajnim objektima obavezno prijavljuju MUP-u Kantona Sarajevo“.
Nagrađivanje lopova
Međutim, Mersihu Ferhatović-Beširović, predsjednicu Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti BiH izjava uposlenice AK-a, kaže, nimalo ne čudi, niti sumnja u njegovu istinitost.
“To je uobičajena praksa kod nas. Imali smo takav slučaj sa Konzumom prije nekoliko godina, pa su radnicima nadoknadili uzeti iznos plus kamate. Ali, takvih i sličnih slučajeva je puno, ne samo u Sarajevu, već u cijeloj BiH. Poslodavci rade sve da namire svoj dug i onda se pokrivaju internim aktima. Problem je što radnici prilikom zapošljavanja potpišu da će namiriti eventualno otuđenu robu, sve u želji da dobiju posao, a tek poslije shvate šta su uradili”, priča Ferhatović-Beširović.
Ne čudi je, kaže, ni to što se ovo desilo baš u Amko Komercu.
“Da, to se dešava uglavnom u firmama koje nemaju sindikat. Iako smo nekoliko puta pokušavali osnovati sindikat u Amku, to nismo uspjeli. Njihovi menadžeri se nikad s tim nisu složili, jer kako su nam rekli, nema problema između njih i uposlenika, a sami uposlenici nisu smjeli formirati sindikat bez zelenog svijetla poslodavca.”
Rezignirano kaže kako je veliki problem strah radnika da prijave nepravilnosti u radu.
“Dođu nam samo kad su pred otkazom ili su već ga već dobili. Neki ne dođu ni tada, jer se nadaju da će opet nekad dobiti posao u kompaniji za koju su radili, ili oni ili članovi njihovih porodica”, kaže predsjednica strukovnog sindikata, što potvrđuje i uposlenica AK-a, koja dodaje da „samo rijetki, i to mlađi uposlenici se usuđuju reći nešto naglas, dok stariji radnici uglavnom šute i trpe, jer se plaše da ih niko u tim godinama neće htjeti primiti na posao“.
Predsjednica državnog strukovnog sindikata smatra da je u ovom poslu veoma puno prostora za manipulacije i da one, uglavnom uspijevaju.
“Iako se kompanije pokrivaju internim aktima i potpisima uposlenika da će namiriti neku štetu, one uglavnom krše zakon, jer malo koja od njih poštuje odredbu o tome da se, prije nego se neko proglasi odgovornim za štetu, mora izvršiti inventura, da mora postojati komisija, zapisnik… i na kraju da radnik kojem se to pripisuje mora imati pravo na žalbu. A ono što je također veliki problem je to što niko ne traži pravog krivca, lopova… On je nedodirljiv, a kaznu plaćaju oni koji to nisu uradili. Time se pravi kradljivci ohrabruju da to i dalje rade. Toliko je tu prostora za manipulaciju. Jer ko može dokazati da je neka roba ukradena i u kojoj količini, ako nema policijskog zapisnika, ako nema istrage, sudskog procesuiranja i ishoda?“.
Šutnja i strah
Ni Asif i Elmin Plećan, advokati koji se bave sporovima iz oblasti radnog prava, nisu iznenađeni pričom uposlenice Amko Komerca.
“Imali smo slične slučajeve radnika Mercatora i Klasa, gdje se od njih tražilo da plate ukradenu robu. Ima toga skoro u svakom trgovačkom lancu, samo se radnici plaše to prijaviti. Tako, po Zakonu o radu, radniku se ne može umanjiti plata bez pisane saglasnosti i bez izvršene presude, niti se saglasnost može potpisati unaprijed, ali to se često dešava i radnici o tome uglavnom javno ne govore“, kažu u Advokatskoj kancelariji ‘Plećan’.
Ali, ističu, još nisu čuli za slučaj da uposlenici plaćaju za robu kojoj je istekao rok.
“Princip je da se takva roba vrati dobavljaču. Ovako, ispada da su trgovci dužni boriti se sa kvarljivom robom, da su dužni na police gurati robu sa starijim rokom, a kako bi je prodali, što opet predstavlja opasnost po kupce, njihovo zdravlje”.
Smatraju da bi se svi ovi slučajevi mogli podvesti pod krivična djela iz raznih oblasti, ali da do tužbe i sudskog procesa ne dolazi jer su uposlenici ucijenjeni otkazima, a “i kad bi došlo do podnošenja tužbe, sudovi tako sporo rade, otežu, da se mnogima na kraju to i ne isplati”.
Na pitanje zašto kompanije ne osiguraju robu tako da prodavac nema ništa s tim, advokati Plećan kažu da neki trgovački lanci imaju zaštitare, ali da je mnogima, pogotovo onima koji imaju male granape, to dodatni trošak, pa radnike zadužuju da čuvaju robu.
Mersiha Ferhatović-Beširović dodaje kako nije rijetka praksa da poslodavci od uposlenika traži da “trče za lopovima”:
“Dakle, poslodavci da bi sačuvali robu, dovode živote radnika u pitanje. Ma, toliko je tu apsurdnih, tragikomičnih situacija, zapravo. Evo jedne: pošto se u samoposlugama najčešće kradu „Nuttella“ i maslinovo ulje, jer su među skupljim proizvodima, onda ih radnice i ne izlažu na police, nego, kad neko zatraži, trče u magacin i donose. Drugi, opet, te proizvode stavljaju na najviše police i onda se ljudi protežu da ih dohvate, pa oni često padnu, razbiju se… A sve to, na kraju, opet plati taj trgovac koji je zadužen za tu policu u radnji.”
Iako je uposlenica AK-a za Al Jazeeru izjavila da u prodavnici u kojoj ona radi nema zaštitara, već da su radnici dužni čuvati robu u “svom rejonu”, Uprava i to demantira, navodeći da za to nema potrebe jer je “roba osigurana po svim osnovama kod Osiguravajućeg društva Triglav osiguranje d.d. Sarajevo, zaključujući da u kompaniji “nema niti jedne odredbe vezane za obavezu plaćanja ukradene robe i robe isteklog roka, niti se takav dokument izdvojeno sastavlja i potpisuje”.
Nevidljivi računi
U Advokatskoj kancelariji ‘Plećan’ kažu da je sve navedeno jako teško dokazati, iako su sigurni da je puno slučajeva gdje se radnicima “bez ikakvih dokaza na teret stavlja plaćanje odštete za robu koja ‘nedostaje’”.
“U puno takvih kompanija radnicima se putem platnog sistema daje samo jedan dio plate, jer poslodavac želi izbjeći velike izdatke za doprinose, pa jedan dio uglavnom dobijaju direktno – na ruke. Upravo iz tog dijela se namiruju ovakva potraživanja o kojima govorite, i onda je teško dokazati da je nekom uzeta neka svota novca “, kažu advokati Plećan.
I oni, i predsjednica Sindikata slažu se u tome da je jedini način da se uposlenici zaštite od sumnjivih izdataka – njihovo nepristajanje na potpisivanje ugovora i internih akata pod pritiskom, insistiranje na provođenju kompletene procedure koju nalaže zakon prilikom utvrđivanja štete i prijavljivanje nepravilnosti nadležnim organima.
Ali se slažu i u tome da do toga neće skoro doći.
Jer, strah od gubitka radnog mjesta veći je od bilo kojeg iznosa kojeg neki radnik uplaćuje poslodavcu na ime “ukradene” ili “pokvarene” robe.
Robovlasnički odnos
Svaki dan se u BiH prekrši 27 oblika radnog prava, počevši od toga da radnici u trgovinama rade prekovremeno, a da im taj rad nije plaćen, da rade sve praznike, da im nije dozvoljen dnevni odmor, da im se ne uplaćuju doprinosi… da se nad njima vrše razne vrste mobinga, tako što npr. šefica Interexa u Banjoj Luci, svaki put kad pada kiša, izvede radnike vani da čupaju travu ili što se uposlenici bez njihovog znanja i pitanja prebacuju iz jedne prodavnice u drugu. Tako imamo radnike koji žive u Foči, a premješteni su u prodavnicu u Lukavici, a pri tom im nije plaćen prevoz, pa oni, ne samo da troše dodatna sredstva iz svojih ionako malih ličnih dohodaka, već im treba i puno više vremena za odlazak na posao i povratak. Javljaju nam se i radnici kojima poslodavci ne dozvoljavaju da sjednu u toku radnog vremena, pa ni kad su najumorniji ili najbolesniji. To je robovlasnički odnos, navodi Mersiha Ferhatović-Beširović.
Tekst i fotografija u potpunosti preuzeti s balkans.aljazeera.net
