Zakon o zabrani diskriminacije u BIH i Zakon o radu RS štite pravo žene da na intervjuu za posao ne odgovara na pitanja o porodičnom i bračnom statusu ili planiranju porodice. No, u praksi to izgleda drugačije.
Tražeći obuku u svrhu lakšeg zapošljavanja, Banjalučanka Jelena Vukelić susrela se i sa vidom neželjenog, ali i sasvim nepotrebnog obučavanja – kako odgovarati na pitanja o trudnoći, planiranju porodice ili porodičnom statusu na intervjuu za posao, u okviru obuke za nezaposlene koju provodi Zavod za zapošljavanje RS, filijala u Banjaluci.
“Ovo kao tema na grupnoj obuci za traženje posla nije bilo obrađivano. Predavač je ovu temu spomenuo navodeći primjer šta se obrađuje tokom individualne obuke nezaposlenih lica koji aktivno traže posao, a koju ja tek tek trebam da prođem. Ono što je on rekao je, parafraziram: Naučićemo vas kako da odgovorite na pitanja koja se vrlo često postavljaju ženama, o njihovoj porodici i zasnivanju porodice, a da pri tome ne izgubite šansu za zaposlenje”, kaže ona.
Pitanja kao ova koja je predavač na obuci spomenuo izričito su zabranjena članom 28. Zakona o radu Republike Srpske, odnosno – taksativno su navedena kao podaci koje poslodavac ne može zahtijevati od kandidata ukoliko nisu u neposrednoj vezi sa poslom. Slično, regulisano je i pitanje dostavljanja testova na trudnoću, osim ako je riječ o poslovima koji ugrožavaju zdravlje majke i djeteta.
Ipak, iako zabranjena, ova pitanja u praksi jako često budu zastupljena na razgovoru. Na tu činjenicu se pozivaju i u Zavodu za zapošljavanje, te direktor Kluba za traženje posla, koji djeluje u okviru ove institucije, Dalibor Žunić u telefonskom razgovoru navodi da je pomenuta situacija dio obuke na zahtjev polaznica obuka za traženje posla. Stava je da, iako su zakonski zabranjena pitanja u pitanju, Klub nije tu da određuje da li je u pitanju diskriminacija. U telefonskom razgovoru najveće interesovanje izazvalo je koja je polaznica imala primjedbu, te je i služba za odnose s javnošću konstatovala da je riječ o nečemu što je ‘izvučeno iz konteksta’.
Na pismeni upit, čak i ponovljeni, ipak, nisu se na isti način očitovali. Odgovor na suštinsko pitanje – zašto niko polaznicama obuka ne kaže da je riječ o zabranjenim pitanjima, nisu imali.
Ovaj odgovor i dalje, kod dijela populacije koji prije izlaska na intervju bar pročita regulativu koja ih se tiče, izaziva i nelagodu i otpor.
“Svjesna sam gdje živimo i da se takve stvari dešavaju ne samo kod nas nego i u razvijenijim zemljama, i da ljudima treba posao po svaku cijenu, ali trebamo se pokušati boriti protiv ovakve vrste diskriminacije, protiv ugrožavanja naših prava. Interesuje me – kako da se borimo kada nas prve institucije uče suprotno i predstavljaju diskriminaciju kao nešto normalno i pri tome nas savjetuju kako da se prilagodimo i podržavamo takve okolnosti”, pita Vukelić.
Da polaznici obuka o postojećoj regulativi ne trebaju biti žene, smatra i Fedra Idžaković iz nevladine organizacije “Prava za sve”.
“Ne treba ženama obuka, već poslodavcima. Kršenje odredbi Zakona o radu Republike Srpske omogućava ženama da se za zaštitu obrate inspekciji rada prijavom a onda i sudu tužbom. Nažalost, jako mali broj ovih situacija završi procesuiran, jer je opšteprihvaćeno da se teško dokazuje da su takva pitanja uopšte i postavljena”, kaže Idžaković.
Ona napominje i da se diskriminacija žena ne završava tu, na intervjuu, već često bude nastavljena potpisivanjem izjave o raskidu ugovora, kojim se poslodavac unaprijed, u slučaju trudnoće uposlenice oslobađa od odgovornosti.
Ipak, dok se praksa i zakonska regulativa ne približe makar za milimetar, žene i dalje uglavnom ćute o onome što u borbi za egzistenciju i nesigurna radna mjesta doživljavaju. Glad prečesto odnese prevagu nad pravom na dosojanstvo i rad, a između sigurnosti porodice i borbe za pravo, čak i na svoju štetu – žene biraju pvu opciju.
Tekst u potpunosti preuzet s diskriminacija.ba
